Vanjske memorije

1. Vanjske memorije

Vanjske memorije koristimo za tajnu pohranu podataka. Osim za čuvanje računalnih programa i podataka, neke jedinice vanjske memorije koriste se i za njihovo prenošenje s računala na računalo. Glavna zadaća vanjskih
memorija je čuvanje podataka i kad je računalo isključeno. Podatci će biti sačuvani dok ih ne izbrišemo ili dok se medij na kojem su pohranjeni ne ošteti.
Količina podataka koji se mogu spremiti na vanjske memorije danas se mjeri u gigabajtima (GB) i terabajtima (TB).
Tri osnovna tipa vanjskih memorija su: magnetske, optičke i poluvodičke.

1.1. Magnetske memorije

Pohrana podataka na magnetske medije temelji se na magnetiziranju pojedinog dijela medija. Najpoznatija magnetska memorija danas je tvrdi disk (engl. hard disc).  Osnovne karakteristike tvrdog diska su kapacitet i brzina pristupa podacima (milisekunda) odnosno brzina prijenosa podataka (MB/s).

   Unutrašnjost hard diska

Hard disk izvana

Smješten je u kućištu računala, u hermetički zatvorenoj kutiji, a na njemu se nalaze svi programi i podatci koje čuvamo na računalu. Kapacitet tvrdog diska mjeri se u stotinama gigabajta ili u terabajtima. Priključen je na posebne utore na matičnoj ploči (IDE, SATA).

Hard diske sse sastoji od jedne ili više ploča (najčešće aluminij ili mješavina keramike i stakla). Ploče su premazane tankim slojem magnetskoga materijala. One se okreću velikom brzinom (npr. 7200 o/min - round per minute, RPM), a magnetske glave za čitanje i pisanje lebde u prostoru neposredno uz ploču.

Podatci se na ploče tvrdog diska zapisuju u nizu koncentričnih krugova – staza. Svaka staza podijeljena je na sektore. Svi sektori imaju svoj redni broj i istog su kapaciteta. Sektor je osnovna jedinica čitanja/
pisanja na tvrdom disku. Sve staze na svim pločama koje su jednako udaljene od središta rotacije zovemo cilindar

Pojam koji se često veže za magnetske diskove jest formatiranje. Formatiranjem se stvaraju staze i sektori na disku, čime se on priprema za rad.

Tvrdi disk računala

  čitalo magnetne kartice

1.2. Optičke memorije

     Podaci su zapisani spiralno od središta prema obodu diska.

Postoje tri osnovna tipa optičkih medija: CD (engl. Compact Disc), DVD (engl. Digitale Versatile Disc) i BD (engl. Blu-ray disc).
Kapacitet tih medija bitno se razlikuje. CD-ovi imaju kapacitet od 650 do 700 MB, a DVD može biti jednoslojni, kapaciteta 4,7 GB, i dvoslojni, kapaciteta 8,5 GB. Dvostrani, dvoslojni DVD ima kapacitet 17 GB.

BD je optički disk najvećega kapaciteta. Veličinom je isti kao i CD i DVD mediji. Gustoća zapisa na BD-u veća je nego na DVD-u. BD ima kapacitet do 50 GB.

Obzirom na mogućnost zapisivanja podataka dijelimo ih na:

• tvornički tiskani koje možemo samo čitati (oznaka ROM – read only memory)
• mediji na koje podatke možemo zapisivati sve dok se ne napune (oznaka R – recordable)
• mediji na koje višekratno možemo zapisati podatke (oznaka RW – rewritable)

1.3. Poluvodičke memorije

U zadnje vrijeme počeli su se proizvoditi tvrdi diskovi koji se koriste poluvodičkom (engl. flash) memorijom. Takvi diskovi zovu se SSD (engl. Solid State Drive). Mnogo su brži od magnetskih tvrdih diskova te se pretpostavlja da će ih daljnjim razvojem potpuno zamijeniti. Prednosti SSD diskova su:

• Velika brzina pristupa podacima
• Prenosivost – manje dimenzije
• Mali potrošač električne energije
• Nema mehaničkih dijelova
• Manje buke

• Velika cijena
• Manji kapacitet
• Gubitak na performansama s vremenom