Općenito o filmu
Tišina! Snima se!
Ljudi su naučili prikazati i ispričati slikama sve ono s čime su se susretali u svome sve zanimljivijem, bogatijem i složenijem životu. No ljudi su uvijek nezadovoljni postignutim i svako otkriće potiče ih na pronalaženje nečega novog.Čovjek je uvijek nastojao proizvesti slike u pokretu i već je prije dvjesto tisuća godina bio svjestan toga da pričanje priče pomoću slika u pokretu (misli se u počecima na slike u nizu koje su prikazivale neki pokret, primjerice kretanje jelena, bizona, prizore iz lov a, a koje nalazimo u špiljama, na starim egipatskim i grčkim slikama) nije istina već laž, prijevara jer sve stoji, miruje.
Ni danas se slike u kinu stvarno ne pokreću. Sličice na filmskoj vrpci su mirne, statične, a nama se čini da vidimo pokret. To je varka, iluzija. Čini nam se jedno, a situacija je potpuno drugačija. Zašto je tako?
Ljudsko oko nije savršeno. Kada se pred našim očima brzo smjenjuju nepomične slike, čini nam se da vidimo jednu sliku, i to u pokretu. Nismo svjesni ni toga da postoji isprekidanost, izmjena sličica, odnosno izmjena svjetlosti i mraka, već nam se čini da se sve događa neprekinuto, uvijek u svjetlosti.
Upravo je ta nesavršenost našega oka, kad govorimo o filmu, postala prednost, vrlina. Nazivamo je tromošću oka.
U razdoblju koje prethodi pojavi filma, otprilike od 1824. godine, po čela je konstrukcija raznih igračaka čiji se rad temeljio na lijenosti, tromosti ljudskog oka.
Jedna je od njih čudnog naziva - taumatrop iz 1825. godine.
Riječ je o kartonskoj ploči koja sa svake strane ima po jedan crtež. Na jednoj je strani naslikana npr. prazna krletka, a na drugoj ptica. Ako se na krajeve kartona pri čvrsti vrpca i karton se brzo okreće, promatraču se čini da je ptica odjednom u krletki.
Ta varka ili privid nastaje zato to pri prijelazu iz prednje slike (krletka) u stražnju na drugoj strani kartona (ptičica) postoji trenutak kad se slika uopće ne vidi (to je trenutak smjenjivanja prednje i straž nje strane kartona), a na še je oko zapamtilo prijašnju sliku i na nju nadovezalo sljedeću. Slika je „oživjela".
Upravo se to doga đa i u filmskoj projekciji. U kinoprojektoru, a isto je i pri snimanju u filmskoj kameri, snima se, odnosno projicira sličica po sličica (fotografija po fotografija) koje se zbog brzog smjenjivanja stapaju jedna u drugu. Gledatelj vidi neprekinuti pokret i stalnu osvijetljenost slike, iako se pri smjenjivanju sličica neprestano izmjenjuju svjetlost i mrak.
Oko 1874. godine napuštamo razdoblje optičkih igračaka koje je trajalo pedesetak godina i ulazimo u doba fotografije u vremenu. Tijekom dvadesetak godina, od 1874. do 1894. godine, pokušao se fotografijom, ne samo crtežima, prikazati pokret. Jedan od najzanimljivijih pokusa i zveo je Edvvard Muvbridge 1877. godine, kada je pomoću 24 fotografska aparata koje je postavio jedan do drugoga snimao konja u pokretu. Rezultat su bile fotografije kretanja konja, na kojima se vidjelo da on pokatkad i lebdi u zraku ne dotičući tlo. On je na taj način snimao i druge fotografske teme koje su održavale pokret.
Neovisno jedni o drugima, brojni su izumitelji u Europi i Americi počeli raz mišljati o tome kako bi na filmsku vrpcu (koja je izumljena u međuvremenu) snimali, a potom pred više ljudi projicirali slike u pokretu, kako su u
počecima nazivali film. Teško je sigurno reći tko je bio prvi od njih.