Filmska izražajna sredstva
Zvuk u filmu
Zvuk u filmu
Zvuk u filmu ( govor, glazba, šumovi), uz pokreti i boju, jedan je od triju elemenata koji potvrđuju realističnost filma i njegovu sličnost sa stvarnim životom.
Govoreći općenito, može se reći da je zvuk uvijek prisutan u zbilji: šumovi su najrealističniji, a glazba je u filmu najmanje realistična. Zato zvuk kao izražajno sredstvo pojavljuje se na dva načina: kad u kadru nije vidljiv izvor zvuka (primjerice netko se penje stubama, a mi čujemo glazbu koju izvodi orkestar) i kao vidljiv izvor zvuka (parovi pleše uz orkestar koji je na pozornici), tj. kad je dio samog prizora. Zvuk izvan kadra (okvira), čiji izvor ne vidimo, nazivamo off-zvukom.
Osnovne vrste zvuka koji se pojavljuje u filmu (a i životu) jesu: govor, glazba, šum.
Govor se filmu pojavljue u obliku dijaloga, monologa i komentara (spikerskog teksta).
Glazba je najmanje realističan zvuk u filmu. Dok su govor, a i šumovi neprestalno prisutni u svakidašnjem životu, glazba je umjetni čovjekov proizvod.
Iako zvuči čudno, najtočnija je tvrdnja prema kojoj je najbolje upotrebljena glazba u filmu ona koja se ne čuje. Pritom se razumijeva da je tako dobro uklopljena u film da nije prenaglašena, već se stopila sa svi ostalim elementima i pojačala ukupni doživljaj (nešto naznačila, povezala, prekinula, istaknula, povećala pozornost, stvorila ugođaj).
Šumovi su uvijek dio zbiljskog prizora, no oni u filmu mogu biti i onda u funkciji nečega drugog, kad iskazuju nešto što šumom nije prvobitno izraženo. Šumovi nas mogu orijentirati u prostoru i vremenu. Tišina, koliko god to zvučilo čudno, također pripada zvukovima. Šumovi najviše dolaze do izražaja upravo onda kad su kombinirani s tišinom.
Zvuk u filmu ( govor, glazba, šumovi), uz pokreti i boju, jedan je od triju elemenata koji potvrđuju realističnost filma i njegovu sličnost sa stvarnim životom.
Govoreći općenito, može se reći da je zvuk uvijek prisutan u zbilji: šumovi su najrealističniji, a glazba je u filmu najmanje realistična. Zato zvuk kao izražajno sredstvo pojavljuje se na dva načina: kad u kadru nije vidljiv izvor zvuka (primjerice netko se penje stubama, a mi čujemo glazbu koju izvodi orkestar) i kao vidljiv izvor zvuka (parovi pleše uz orkestar koji je na pozornici), tj. kad je dio samog prizora. Zvuk izvan kadra (okvira), čiji izvor ne vidimo, nazivamo off-zvukom.
Govor se filmu pojavljue u obliku dijaloga, monologa i komentara (spikerskog teksta).
Glazba je najmanje realističan zvuk u filmu. Dok su govor, a i šumovi neprestalno prisutni u svakidašnjem životu, glazba je umjetni čovjekov proizvod.
Iako zvuči čudno, najtočnija je tvrdnja prema kojoj je najbolje upotrebljena glazba u filmu ona koja se ne čuje. Pritom se razumijeva da je tako dobro uklopljena u film da nije prenaglašena, već se stopila sa svi ostalim elementima i pojačala ukupni doživljaj (nešto naznačila, povezala, prekinula, istaknula, povećala pozornost, stvorila ugođaj).
Šumovi su uvijek dio zbiljskog prizora, no oni u filmu mogu biti i onda u funkciji nečega drugog, kad iskazuju nešto što šumom nije prvobitno izraženo. Šumovi nas mogu orijentirati u prostoru i vremenu. Tišina, koliko god to zvučilo čudno, također pripada zvukovima. Šumovi najviše dolaze do izražaja upravo onda kad su kombinirani s tišinom.