Linearna montaža može biti:
1. Montaža pomoću kamere, gdje su znači svi kadrovi snimani tako da im nije potrebna dodatna montaža, dakle snimani su redom kojim je predviđeno scenarijem i u trajanju su koje je također predviđeno scenarijem.
2. Montaža kamera-vhs , gdje kadrovi nisu snimani po redu i u trajanju predviđenim scenarijem,već se nepotrebni dijelovi brišu prilikom kopiranja, tj. transferiranja materijala sa kamere na vhs. Ovakav način montiranja može biti A Roll kada se na vhs prebacuje sa jednog izvora. kamere ili A/B Roll kada se to čini sa dva izvora.
3. Insertiranje kao što samo ime kaže znači da novi materijal snimamo preko postojećeg, te tako brišemo neželjeni materijal.
Ovakav način montaže se koristio uglavnom prije, kada se snimalo sa analognim kamerama (hi8, vhs, svsh itd). No, paralelno sa pojavom digitalnih kamera razvijao se i editing programi koji nam tako danas omogućava nelineranu montažu. U uvjetima izrade profesionalnog videa u procesu montaže učestvuju montažer/ka i redatelj/ica. No, ukoliko smo, kao što je slučaj u polu-profesionalnom i amaterskom videu mi i jedno i drugo, neophodno je da ispred sebe imamo pisani raspored slaganja scena i kadrova tj raskadrirani scenarij. Čak i kada je riječ o kratkim formama poput glazbenog videa, scenarij će nam uštedjeti puno vremena.
Rez ili rezna tranzicija
je po svojo prilici najzahvalniji, najljepši, najdinamičniji prijelaz izmedju kadrova. Svi montažeri se slažu u tome da je to najbolji način za kretanje od scene do scene videa. U prilog tome ide i činjenica da 90% posto svakog filma, reklame, glazbenog videa čine upravo rezne tranzicije. ostali načini prelaska iz kadra u kadar poput pretapanja, vajpova (wipes) i raznih drugih digitalnih efekata koriste se vrlo rijetko, tj. u posebnim trenucima videa kada je to potrebno, a o čemu će riječi biti kasnije.
Na ekranu, rez se pojavljuje kao momentalna promjena jednog kadra u drugi. Ljudski um reagira na rez na isti način kao na treptanje oka. Treptaj oka miče jednu sliku i priprema um na procesuiranje druge. Rez imitira to ponašanje, te tako dopušta da usmjeravamo gledatelja na ono što želimo istaknuti koristeči tehniku na koju čovjek prirodno reagira.
Iako je rez najstarija i najprimitivnija tranzicija, i dalje ostaje najpopularnija, a razlog je to što je rez sam po sebi nevidljiv. Rez možete u videu prepoznati kao prijelaz, ali rez nema vidljivih, mjerljivih karakteristika. U jednom trenutku gledate jednu sliku a u sljedećem trenutku tj. u dvadesetipetom dijelu sekunde drugu. Rez je tako manje estetski napadan, i gotovo je sigurno da neće skrenuti gledateljevu pažnju sa priče. Poklapanje tona i slike Kod tradicionalnih rezova ton i slika jednog kadra pojavljuju se istovremeno. Kada je počne slika novog kadra počne i ton. Međutim u dokmentarcima i vijestima često imamo prilike vidjeti da ton jednog kadra počinje prije (u prethodnom kadru) ili pak nakon što je počela slika. Tako prilikom intervjua često čujemo prije glas nego što vidimo sliku intervjuirane osobe. Time što prvo čujemo glas ublažava se tranzicija između dijela naracije i dijela intervjua. To je vrlo korisna tehnika i u dokumentarnim filmovima se često koristi u kretanju između naracije i intervjua. Također na ovaj način se mogu pokriti i greške nastale prilikom snimanja. Npr. imamo početak intervjua sa nekom osobom npr. pobjednicom biciklističke utrke, ali baš u tom trenutku nam se kamera zatresla ili nas je netko gurnuo... tada možemo umjesto osobe koja govori u kameru pokazati moment u kojem je ona završava utrku kao pobjednica.
Tranzicije, pretapanja, fade in, fade out
Najčešći prijelazi između kadrova koji nisu samo rez su pretapanja. Pretapanje je postepeno pretapanje jedne slike u drugu. Ova vrst tranzcije se koristi kako bi se prikazalo protjecanje vremena ili promjena lokacije u videu. Također, na ovaj način možemo izbjeći i jump-cut. Ako umjesto reza iskoristimo kratko pretapanje, spoj između dva kadra može izgledati čisto pristojno. Duža pretapanja "usporavaju" video dok kraća čine da protiče brže.
Fade in i Fade out obično obilježavaju početak ili kraj nove scene i sugeriraju značajan vremenski razmak. Imaju svoje korjene u kazalištu, kada je spuštanje zavjese i gašenje svijetla označavalo kraj čina.