1. Krenimo od početka - digitalni objekt
2. Digitalna knjižnica - pregled
3. Modeli, okviri i softver za digitalne knjižnice
4. Interoperabilnost digitalnih knjižnica
5. Pretraživanje digitalnih knjižnica
6. Primjeri popularnih digitalnih knjižnica

DOI^® sustav, koji održava Međunarodna DOI Fondacija (International DOI Foundation), definiran je kao sustav za identifikaciju sadržaja objekata u digitalnom okruženju. DOI^® imena dodjeljuju se svim elementima za korištenje u digitalnim mrežama. Ona se koriste za pružanje tekućih informacija, uključujući gdje se ti elementi (ili informacije o njima) mogu pronaći na internetu. Informacije o digitalnom objektu mogu se promijeniti tijekom vremena, uključujući i mjesto gdje ih pronaći, ali njegovo DOI ime neće se promijeniti [izvor]. Za registriranje novoga digitalnog objekta u DOI^® sustavu (dodjeljivanje DOI imena digitalnom objektu) potrebno je platiti pristojbu, tzv. registracijskoj agenciji. Ova pristojba jamči da će dodijeljeno DOI ime biti dosljedno tijekom vremena. Primjer takvog identifikatora je: 10.1000/182.

Oblik OAI identifikatora usko je povezan s poznatim javnim protokolom za pobiranje metapodataka (OAI-PMH) koji se uvelike koristi u digitalnim knjižnicama. Oblik OAI identifikatora nastoji osigurati postojanje izvore identifikatora za elemente u repozitorijima koji primijenjuju OAI-PMH [izvor]. Za registraciju novih identifikatora nema pristojbi, no istodobno institucija koja dodijeli nove identifikatore mora ih samostalno održavati. Primjer takvog identifikatora je: oai.www.wbc.poznan.pl:21323.

Metapodaci

Metapodaci digitalnog objekta mogu opisati njegova različita gledišta. Kongresna knjižnica je svojim ranim istraživanjima vezanim uz metapodatke (research activities related to metadata) kao i kasnije kad je definirala standard METS (the METS standard) razlikovala tri osnovne vrste metapodataka:

• Administrativni metapodaci opisuju gledišta povezana sa zaštitom i upravljanjem digitalnim objektom u digitalnoj knjižnici.
• Strukturni metapodaci opisuju način na koji je digitalni objekt strukturiran. Ova vrsta metapodataka pomaže digitalnoj knjižnici da pohrani i predstavi digitalne objekte na odgovarajući način.
• Opisni metapodaci koriste se za pronalazak digitalnih objekata. Ova vrsta metapodataka obično je pripremljena tako da se može lako razumjeti i da ih korisnici mogu pročitati. Online katalozi primjer su internetskih/intranetskih sustava koji pružaju opisne podatke za knjižnične korisnike.

Nakon općeg uvida u pitanja metapodataka moguće je dublje ući u standarde i oblike koji kodiraju ove vrste metapodataka na standardan i strogo određeni način. Vjerojatno je najpoznatiji primjer opisnih metapodataka MARC standard - standard strojno čitljive katalogizacije (engl. Machine Readable Cataloguing) koji je posvećen bibliografskim informacijama. Postoje i razni drugi standardi metapodatka kao što su Dublinska jezgra (Dublin Core), METS, MODS, MPEG-7, EAD, CDWA, TEI i mnogi drugi. Iz gledišta digitalnih knjižnica, vrijedi spomenuti barem dva: METS standard i Dublinsku jezgru.

METS standard zasnovan na XML-u (The XML based METS standard) definira način kodiranja i prijenosa administrativnih, strukturnih i opisnih metapodataka. Premda je standard prilično širok, on osigurava načine kodiranja svih vrsta metapodataka. Jedna je od njegovih prednosti sposobnost ugradnje ostalih standarda što rezultira velikom fleksibilnošću ove aplikacije u različitim situacijama.

U svijetu digitalnih knjižnica (i ne samo u njemu) Dublinski osnovni skup elemenata, odnosno Dublin Core Metadata Element Set (DCMES) vrlo je popularan standard za kodiranje opisnih metapodataka. Njegova je glavna prednost jednostavnost i zbog toga jednostavna primjena u internetskim sustavima poput digitalnih knjižnica. DCMES je slijed od petnaest ključnih osobitosti za opisivanje digitalnog objekta koji je objavljen u sljedećim standardima:

Izvadak iz gornjih standarda može se pronaći na mrežnoj stranici Inicijative dublinske jezgre metapodataka: http://dublincore.org/documents/dces/. Molimo da mu posvetite nekoliko minuta i upoznate se s ovim standardom (samo na engleskom jeziku). Od siječnja 2008. godine, slijedeći načela semantičkog weba, DCMI je proširio osobitosti definirane u DCMES-u s elementima vezanim uz domene i raspone. Na taj je način stvoren novi dokument - DCMI pojmovi metapodataka (DCMI Metadata Terms), skraćeno DCTERMS. Trenutno se promiče korištenje semantički detaljnijeg DCTERMS-a.

Sadržaj

Važno razlikovanje unutar konteksta sadržaja digitalnog objekta jesu master i pristupna datoteka digitalnog objekta. Master datoteke digitalnog objekta predstavljaju originalne datoteke napravljene tijekom digitalizacije, tj. skeniranja. To su velike datoteke visoke kvalitete napravljene u svrhu dugotrajne zaštite. Pristupne datoteke predstavljene su na mrežnoj stranici digitalne knjižnice i namijenjene su korisnicima. Obično su izvedene od master datoteka postupkom smanjivanja kvalitete pa i veličine digitalnog objekta radi bolje korisničke interakcije sa sustavom digitalne knjižnice. U postupku stvaranja pristupnih datoteka mogu se primijeniti postupci poboljšane transformacije za veći broj slika. Postoje višestruke smjernice vezane uz digitalizaciju i formate za master i pristupne datoteke kao što su Smjernice za digitalne slike za Baštinu doline rijeke Hudson (Digital Imaging Guidelines for Hudson River Valley Heritage) ili Tehničke smjernice za digitalizaciju građe kulturne baštine Kongresne knjižnice (Technical Guidelines for Digitizing Cultural Heritage Materials from Library of Congress).

Digitalna knjižnica - sažetak

Digitalni objekti čine digitalnu knjižnicu, ali ne samo oni. Pored digitalnih objekata tu su ljudi, oprema, sustavi softvera, postupci, zajednice itd. Dobra definicija digitalne knjižnice dana je u radnoj definiciji digitalne knjižnice koja se nalazi na portalu Federacije digitalnih knjižnica (Digital Library Federation portal) [izvor].

Digitalne knjižnice su organizacije koje pružaju izvore, uključujući specijalizirano osoblje, odabir, strukturu, nude intelektualni pristup građi, interpretaciju, distribuciju, zaštitu i integritet građe te osiguravaju održivost zbirki digitalnih djela tijekom vremena tako da budu spremne i tržišno raspoložive za korištenje određenoj zajednici ili nizu zajednica.

Najvažnija činjenica jest da digitalna knjižnica nije softverski sustav niti zbirka objekata. Ona nije ni mrežni portal koji pruža digitalni sadržaj. Digitalne knjižnice su organizacije koje održavaju i pružaju sve izvore neophodne za predstavljanje i očuvanje digitalnih objekata tijekom vremena za buduće generacije. Iz gornje definicije može se zaključiti da digitalna knjižnica treba pokrivati sljedeće stavke:

• specijalizirano osoblje za aktivnosti vezane uz izgradnju i održavanje digitalne knjižnice,
• raspolaganje digitalnim objektima za korisnike tijekom vremena te
  
• krajnji korisnici koji su fokus grupa digitalne knjižnice.

Specijalizirano osoblje je ključ uspjeha. Znanje samo po sebi, ali i sposobnost usvajanja novog znanja ključni su čimbenici za dobar tim ljudi koji razvija digitalnu knjižnicu. Osoblje nije odgovorno samo za dnevne obveze vezane uz proizvodnju digitalnih objekata, nego i za određivanje postupaka, standarda i pravila tako da svaki dio procesa proizvodnje digitalne knjižnice bude dosljedan i eksplicitno definiran.

Vrlo važno pitanje u kontekstu digitalne knjižnice je dugotrajna zaštita digitalnih objekata koja se u gornjoj definiciji spominje kao raspolaganje digitalnim objektima. Postoje mnoge inicijative i projekti vezani uz dugoročnu zaštitu, uključujući Digitalnu zaštitu Europe (Digital Preservation Europe), projekt PLANETS (the PLANETS project), Federaciju digitalnih knjižnica (the Digital Libraries Federation) i Nacionalnu digitalnu informacijsku infrastrukturu i program zaštite Kongresne knjižnice (the National Digital Information Infrastructure and Preservation Program of The Library of Congress). U osnovi postoje dva važna gledišta dugotrajne zaštite - dostupnost i čitljivost. U slučaju dostupnosti neophodno je čuvati digitalni sadržaj da bude na raspolaganju i spreman za pristup tijekom dugog vremenskog razdoblja što u stvari znači beskonačno. Čitljivost se odnosi na mogućnost čitanja digitalnog sadržaja tijekom vremena. To je dodatni zahtjev - nije dovoljno sačuvati pristup digitalnom sadržaju, već i čitanje zainteresiranim korisnicima u budućnosti. Ova se gledišta moraju uzeti u obzir, jer se tijekom vremena mijenjaju i tehnologija i softver, što konačno može dovesti do gubitka podataka. Rijetko se tko sada sjeća DOS-a ili Windowsa 3.1 premda su bili popularni prije samo dva desetljeća (1992.). Diskete od 5¼ inča sada izgledaju kao dinosauri u svijetu uređaja za pohranjivanje podataka, a neki se uopće ne sjećaju ni jedne vrste disketa. Upravo zbog tih promjena, stalna usredotočenost na dostupnost i čitljivost je zapovijed.

Konačno, krajnji korisnici - ciljana publika za digitalnu knjižnicu karakterizira ljude/uređaje koji će koristiti digitalne objekte koji su na raspolaganju u digitalnoj knjižnici. Vrlo je važno imati opći stav o ciljanoj publici digitalne knjižnice radi prilagodbe postupaka unutar izgradnje digitalne knjižnice prema željama i zahtjevima korisnika.

Nakon općeg uvoda u definiciju digitalne knjižnice moguće je dublje istraživati pitanja ključnih elemenata digitalne knjižnice na praktičan način. Do sada ste vidjeli kako je organizirana digitalna knjižnica i koji su njeni osnovni tvorbeni elementi i ideje. Sada je vrijeme da se usredotočimo na praktična gledišta digitalnih knjižnica. To se lijepo vidi u DELOS manifestu za digitalnu knjižnicu, koji je usredotočen na praktična gledišta poput IT sustava, posebnih čimbenika i odnosa, više nego li je to u općoj definiciji Federacije digitalnih knjižnica. Prema ovom manifestu, digitalna knjižnica (DL) je organizacija (može biti i virtualna), ali se naglašava da samu digitalnu knjižnicu podržavaju softverski sustavi potrebni za online predstavljanje i dugotrajnu zaštitu digitalnog sadržaja. U stvari, softverski sustav podijeljen je u dva osnovna elementa. Prvi je sustav digitalne knjižnice (DLS) koji je pristupno mjestu krajnjim korisnicima digitalne knjižnice, a drugi je generički softverski sustav koji pruža odgovarajuću softversku infrastrukturu i ključne funkcionalnosti za DLS - on se naziva upravljački sustav digitalne knjižnice (Digital Library Management System - DLMS). Ta je ideja predstavljena na donjem prikazu:

Prilog 1. DELOS organizacija digitalne knjižnice - slika potječe iz dokumenta DELOS referentni model digitalne knjižnice.

Opća definicija digitalne knjižnice DLF-a i detaljniji opis iz DELOS manifesta o digitalnoj knjižnici navodi sljedeće elemente kao neophodne za rukovanje i održavanje digitalne knjižnice:

• specijalizirano osoblje za vođenje digitalne knjižnice, pripremanje i prilagodbu različitih procedura/pravila.
• softverski sustav (okvir) za distribuciju i pohranjivanje digitalnog sadržaja putem interneta ili intraneta
• svijest krajnjih korisnika o korisnosti stvaranja digitalne knjižnice za društvo

Imajući jasnu viziju o tomu što je digitalna knjižnica, moguće je dublje zaći u prednosti koje proizlaze iz digitalne knjižice za njene korisnike i organizaciju koja ju održava. Sljedeće prednosti čine se najvažnijima:

• povećana dostupnost digitalnog objekta pomoću interneta i portala digitalne knjižnice koji je na raspolaganju 24 sata dnevno
• lako pretraživanje i pregledavanje slično online katalozima
• neograničen broj preslika - svaki digitalni objekt jedinstvena je preslika izvornog digitalnog objekta i ne postoji ograničenje glede broja preslika koje se mogu napraviti
• potreban je mali fizički prostor u usporedbi s tradicionalnim knjigama; digitalne knjige zahtijevaju malo fizičkog prostora
• razmjena informacija - laka i automatska razmjena informacija vezano uz zbirke digitalnih objekata sadržanih u digitalnoj knjižnici

Europska komisija je primijetila prednosti i dobiti koje proizlaze iz digitalnih knjižnica i preporučila stvaranje Europske digitalne knjižnice u svojoj i2010 strategiji vezanoj uz ditgitalne knjižnice.

Osim definicije digitalne knjižnice postoje i druga gledišta koja treba razmotriti kad se stvara digitalna knjižnica. Jedno od najznačajnijih gledišta jest pravno gledište. O problemu dostupnosti i licenciranja digitalnih objekta čiji su izvori u takozvanoj javnoj domeni naširoko se raspravlja. Premda postoje pravne odredbe koje određuju vremenski okvir za prava intelektualnog vlasništva, ne postoji očita interpretacija vezana uz prava intelektualnih vlasništva digitaliziranog sadržaja. Različite institucije sudjeluju u raspravi, uključujući Europeanu koja je objavila svoj pogled o pitanjima sadržaja javne domene i njihovoj digitaliziranoj inačici u dokumentu Povelja Europeane o javnoj domeni (Europeana Public Domain Charter). Ukratko, u dokumentu se snažno naglašava:

1. Zaštita autorskih prava je privremena. Autorsko pravo daje stvarateljima vremenski ograničen monopol glede kontrole njihovih djela. Čim taj period istekne, ta djela automatski padaju pod javnu domenu. Količina znanja tijekom vremena zabilježbe je u javnoj domeni; autorska prava nude odgovarajuću i vremenski ograničenu iznimku za ovaj status.

2. Što je u javnoj domeni treba ostati u javnoj domeni. Ekskluzivna kontrola nad djelima u javnoj domeni ne može se ponovno uspostaviti traženjem ekskluzivnih prava u tehničkim reprodukcijama djela ili korištenjem tehničkih i/ili ugovornih mjera za ograničavanje pristupa tehničkim reprodukcijama takvih djela. Djela koja su jednom u javnoj domeni u analognom obliku nastavljaju biti u javnoj domeni kad su digitalizirana.

3. Zakoniti korisnik digitalne kopije djela iz javne domene treba slobodno (ponovno) koristiti, preslikavati i preoblikovati djelo. Status javne domene za djelo jamči pravo ponovnog korištenja, preoblikovanja i pravljenja reprodukcija, i to se ne smije ograničavati putem tehnički i/ili ugovornih djela. Kad djelo uđe u javnu domenu nema pravne osnove za postavljanje ograničenja o korištenju tog djela.

Uz definiciju digitalne knjižnice i praktičan pogled na nju, a pravna pitanja tvore kontekst okruženja digitalne knjižnice i utječu na različita gledišta procesa stvaranja digitalne knjižnice.

Modeli, okviri i softver za digitalne knjižnice

Ovaj odlomak predstavlja detaljan uvid u svijet digitalnih knjižnica. Dok prvi dio ovog odlomka opisuje teorijske modele i okvire za izgradnju digitalnih knjižnica, drugi se usredotočuje na softverske sustave koji su namijenjeni izgradnji digitalnih knjižnica. Posebna pažnja poklanja se softverskim sustavima, jer su oni obično ključni dio cijele digitalne knjižnice zbog toga što su istodobno u međusobnom djelovanju s djelatnicima digitalne knjižnice koji ju pune digitalnim sadržajem, kao i korisnicima digitalne knjižnice koji koriste digitalni sadržaj.

Modeli digitalne knjižnice

Postoji nekoliko zanimljivih modela digitalne knjižnice. U ovom odlomku predstavljaju se tri poznata modela: DELOS referentni model digitalne knjižnice, referentni modela za Otvoreni arhivski informacijski sustav (OAIS - Open Archival Information System OAIS tj.) i 5S okvir za digitalne knjižnice.

DELOS referentni model digitalne knjižnice

Ovaj model je pripremila i održava DELOS mreža izvrsnosti za digitalne knjižnice. Usko je povezan s DELOS manifestom za digitalne knjižnice i bavi se s tri osnovna sustava:

1. digitalna knjižnica (The Digital Library (DL)) koja je odgovorna za stvaranje, upravljanje i dugoročnu zaštitu digitalnog sadržaja.

2. sustav digitalne knjižnice (The Digital Library System (DLS)) je odgovoran za interakciju s krajnjim korisnicima koji koriste digitalni sadržaj i onima koji ga stvaraju.

3. sustav upravljanja digitalnom knjižnicom (The Digital Library Management System (DLMS)) je u ulozi softverske infrastrukture i procesa upravljanja sustavom digitalne knjižnice: on se može shvatiti kao donji sloj softvera kao što su u drugim domenama baze podataka i operativni sustavi.

Iz šire perspektive, DELOS model definira 6 osnovnih koncepata koji su vezani uz digitalnu knjižnicu:

• sadržaj podrazumijeva podatke i informacije koje su na raspolaganju u digitalnoj knjižnici. Sadržaj je sastavljen od niza zbirki koje ga organiziraju na odgovarajući način prema potrebama određene knjižnice. Sadržaj ne znači samo sirove podatke, već i metapodatke i ostale informacije vezane uz digitalne objekte.
• korisnik pokriva sve sudionike u interakciji s digitalnom knjižnicom, uključujući ljude i strojeve. Ovaj koncept pokriva sve elemente kao što su upravljanje korisnicima, dodjeljivanje prava, korisničke postavke itd.
• funkcionalnost je čitav niz aktivnosti koje je moguće izvesti u digitalnoj knjižnici, uključujući mogućnosti pretraživanja i pregledavanja, registriranje novih objekata itd.
• kvaliteta definira niz parametara koji karakteriziraju i ocjenjuju sadržaj i ponašanja digitalne knjižnice. To nije vezano samo uz funkcionalnost digitalne knjižnice, nego i uz kvalitetu sadržaja.
• politika predstavlja pravila, procedure i pravilnike vezane uz interakciju digitalne knjižnice i njezinih korisnika, kako virtualnih tako i stvarnih.
• arhitektura je vezana uz elemente sustava digitalne knjižnice i odnosi se na unutarnju kompoziciju i gradivne elemente.

Gornji opis prikazan je na sljedećoj slici:

Prilog 2: Koncepti vezani uz digitalne knjižnice - prikaz iz referentnog modela DELOS digitalne knjižnice

Ovaj model detaljno opisuje sustav softvera digitalne knjižnice i može se lako koristiti kad se razvija sustav digitalne knjižnice. Važno je stajalište ovdje strogo raspoznavanje sastavnica softvera, identifikacija sudionika i interakcija između pojedinih elemenata modela. Ovaj je model također korišten kao osnova za referentni model digitalne knjižnice Referentni model digitalne knjižnice unutar DL.org EU projekta.

Otvoreni arhivski informacijski sustav

OAIS model preporučuje sam izdavač odnosno Savjetodavno povjerenstvo za svemirske sustave podataka Nacionalne zrakoplovne i svemirska administracije SAD-a. To je također i ISO standard - ISO 14721:2003. Prema OAIS referentnom modelu, OAIS je arhiv koji se sastoji od organizacije ljudi i sustava, koji je prihvatio odgovornost zaštite informacija i njihovog pružanja ciljanoj zajednici. Naglašava se da se model odnosi na bilo koji arhiv koji želi očuvati sadržaj tijekom dugog vremena. Također se naglašava da model ne pokazuje detalje vezane uz implementaciju softvera, već pruža opći uvid u arhivski informacijski sustav i način kako on treba biti organiziran.

Ove interakcije definiraju osnovne funkcionalne ciljeve OAIS modela čiji arhiv treba ponuditi vanjskim sudionicima. Pored ovih osnovnih funkcija, OAIS model prepoznaje potrebe za proizvodnjom izvješća, redundancijom podataka, rješavanjem izvanrednih situacija, provjerom dosljednosti i hijerarhijom digitalnih objekata.

5S okvir za digitalne knjižnice

Ovaj model je službena teorija za digitalne knjižnice koja prepoznaje 5 dimenzija koje se nadopunjuju uključujući:

Softver za digitalne knjižnice

Čitav je niz softverskih sustava koji se koriste za izgradnju digitalnih knjižnica, uključujući najpopularnije kao što su Eprints, DSpace, Fedora i Greenstone. Svaki od njih pruža sličan niz ključnih funkcija s podrškom za dodatne osobitosti posvećene posebnim aplikacijama softvera. Kratak sažetak o svakom pronaći ćete u sljedećim odlomcima.

DSpace i Fedora

Ova dva softverska rješenja održava DuraSpace organizacija koja je ustanovljena za pružanje vodstva i inovacije u otvorenom kodu (open source) i tehnologijama zasnovanim u oblacima prvenstveno za knjižnice, sveučilišta, istraživačke centre i organizacije kulturne baštine [izvor].

Prema informacijama na DuraSpace mrežnoj stranici (tehnološki dio), DSpace je gotova aplikacija repozitorija otvorenog koda za dostavljanje digitalnog sadržaja krajnjim korisnicima. DSpace je u uporabi u preko 750 digitalnih repozitorija i najšire je korišten softver za institucijske repozitorije i repozitorije s otvorenim pristupom. DSpace pohranjuje sve vrste sadržaja i nudi ugrađene radne postupke za postavljanje i pregled sadržaja. Organizacije lako mogu svoje digitalne zbirke dati na raspolaganje na mreži koristeći DSpace prilagodljiva korisnička sučelja zajedno s mnogim karakteristikama i mogućnostima koje je razvila korisnička zajednica. S druge strane, Fedora je robustan, modularan sustav repozitorija za upravljanje i diseminaciju digitalnog sadržaja. Posebno odgovara digitalnim knjižnicama i arhivima, kako za pristup tako i za zaštitu. Koristi se za pružanje specijaliziranih pristupa za vrlo velike i složene digitalne zbirke povijesnih i kulturnih dokumenata kao i za znanstvene podatke. Također, pruža mogućnost izražavanja bogatog niza odnosa između digitalnih izvora i postavlja upite repozitoriju korištenjem SPARQL jezika za semantički web. Fedora je više niz komponenti koje pružaju načine za izgradnju digitalne knjižnice nego li softverski sustav koji je spreman za instalaciju i korištenje [izvor].

Eprints

Eprints softver razvilo je i održava Sveučilište u Southhamptonu u Ujedinjenom Kraljevstvu, javno je na raspolaganju pod GPL licencom. Stvaratelji ga opisuju kao prvu platformu profesionalnog softvera za izgradnju visoko kvalitetnih OAI kompatibilnih repozitorija. Naglašava se da je glavni cilj Eprints platforme da bude najlakši i najbrži način za postavljanje repozitorija s otvorenim pristupom u pretraživanju književnosti, znanstvenih podataka, magisterija i doktorata, izvješća i multimedije. Ovaj je softver uglavnom usredotočen na otvoren pristup repozitorijima i razvija nove osobine u tom smjeru [izvor].

Greenstone

Greenstone je razvijen i održavan u sklopu projekta Digitalna knjižnica Novog Zelanda (New Zealand Digital Library Project) pri Sveučilištu u Waikatou u suradnji s UNESCO-om i nevladinom udrugom Human Info. S njegove glavne stranice može se iščitati da je to paket softvera za izgradnji i distribuciju zbirke digitalne knjižnice. On pruža novi način organiziranja informacija i objavljivanja na internetu ili CD-ROM-u. To je softver otvorenog koda (open source) pod GNU općom javnom licencom. Cilj softvera je dati lak i jeftin način stvaranja i izgradnje digitalne knjižnice u različitim zemljama svijeta, uključujući zemlje u razvoju. Zbog toga je namjera bila da se pokreće i na CD-ROM-u kad nema internetske veze.

Interoperabilnost digitalnih knjižnica

Interoperabilnost je vrlo važan element široke svjetske infrastrukture i nije ograničen samo na okruženje digitalnih knjižnica. Paul Miller u članku objavljenom u časopisu Ariadne broj 24 interoperabilnst definira ovako:

"biti interoperabilan znači aktivno se uključiti u tekuće procese upravljanja sustavima, procedurama i kulturom organizacije tako da se čim više iskoriste prilike za razmjenu i ponovno korištenje informacija, bilo iznutra bilo izvana."

Postoji nekoliko gledišta interoperabilnosti koja su identificirana u središtu interoperablilnosti Ujedinjenog Kraljevstva (the UK Interoperability Focus. Ona uključuju

• tehničku interoperabilnost vezanu uz komunikaciju između sustava, predstavljanja podataka i standarda za pohranjivanje. Sve se to obično zasniva na protokolima, standardima, formatima itd.
• semantičku interoperabilnost koja dodaje značenje podacima koji se razmjenjuju među sustavima. Cilj ovog područja interoperabilnosti jest odrediti koji se tehnički izrazi odnose na isti koncept. Na primjer, isti koncept opisan je izrazima poput "autor", "stvaratelj", "kompozitor", a zadatak semantičke interoperabilnosti jest prepoznati i povezati te različite izraze.
• političku/ljudsku interoperabilnost koja se veže uz procese odluke o tome koji izvori organizacije trebaju biti raspoloživi drugima
• interoperabilnost unutar zajednice vezana je uz unutarnju domenu i disciplinsku interoperabilnost iznutra
• međunarodnu interoperabilnost definira pitanja interoperabilnosti na međunarodnoj razini uz poštivanje svih gore navedenih gledišta interoperabilnosti

Primjer interoperabilnosti u akciji u svijetu digitalnih knjižnica je portal Europeane koji agregira metapodatke iz brojnih i različitih softverskih sustava te, zahvaljujući tomu, omogućuje svojim korisnicima da pregledavaju i pretražuju izvore europske kulturne baštine koji su raspoloživi u različitim zemljama diljem Europe.

Interoperabilnost u digitalnim knjižnicama

Digitalne knjižnice trebaju interoperabilnost. Važnost ovog pitanja mogu potvrditi različite inicijative, uključujući DL.org zajednicu (DL.org), Europeanu (Europeana) i Digitalnu zaštitu Europe (Digital Preservation Europe). Zanimljivi uvid u interoperabilnost digitalnih knjižnica dat je u sažetku Stefana Gradmanna iz Digitalne zaštite Europe (DigitalPreservationEurope). Postoje mnogi standardi, formati i protokoli koji dozvoljavaju digitalnim knjižnicama da budu interoperabilne. Kratak uvod u neke od važnijih iz perspektive digitalnih knjižnice dan je ispod.

Standardi metapodataka

Konceptualni modeli na jednoj su razini više u usporedbi sa standardima metapodataka. Oni pokušavaju uvesti semantičku interoperabilnost za digitalne izvore. U području digitalnih knjižnica postoje dva važna konceptualna medela: FRBR i CIDOC konceptualni referentni model. Postoji još jedan model koji pokušava uskladiti ova dva, takozvani FRBR-CRM ili FRBRoo.

FRBR je konceptualni entitetno-odnosni model koji održava i razvija IFLA s namjerom da bude neovisan od bilo koje katalogizacijske implementacije. FRBR pretpostavlja tri vrste entiteta. Prvi uključuje predmete, manifestacije, prikaze i djela. Drugi uključuje osobe i korporativna tijela. Treći uključuje koncepte, objekte, događaje i mjesta. Ovi entiteti su povezani takozvanim odnosima na kojima su definirani korisnički zadaci [izvor].

CIDOC CR koncept koji je razvila ICOM/CIDOC grupa za dokumentacijske standarde pruža definicije i formalnu strukturu za opisivanje implicitnih i eksplicitnih koncepata i odnosa koji se koriste u dokumentaciji kulturne baštine [izvor]. 2006. godine ustanovljen je kao standard ISO 21127:2006.

Dok FBRB pojteče iz knjižnične zajednice, CIDOC CRM koncept potječe iz muzejske zajednice. Ideja za usklađivanjem ova dva pristupa pojavila se 2000. godine. Kao rezultat stvoren je opći formalni model nazvan FRBRoo. Općenito, njegov je cilj omogućiti izraziti informacije koje dolaze iz raznolikih institucija kulturne baštine, uključujući knjižnice i muzeje, pomoću istih pojmova.

Komunikacijski protokoli i standardi

Komunikacijski protokoli i standardi omogućuju softverskim sustavima razmjenu podataka. Oni koji se odnose na digitalne knjižnice (ali ne samo), uključuju OAI-PMH, RDF, mikroformate i OAI-ORE.

Vjerojatno je najpoznatiji komunikacijski protokol u svijetu digitalnih knjižnica OAI-PMH (Open Archives Initiative – Protocol for Metadata Harvesting tj. otvorena inicijativa arhiva - protokol za pobiranje metapodataka). Prema standardu on pruža interoperabilni okvir neovisan o aplikaciji koji se zasniva za pobiranju metapodataka [izvor]. Dva su osnovna koncepta u dosegu OAI-PMH protokola:

• davatelj podataka koji koristi repozitorij za otkrivanje metapodataka davateljima usluga
• davatelj usluga koji koristi stroj harvester za sakupljanje metapodataka od davatelja podataka

Davatelji podataka i davatelji usluga međusobno komuniciraju radi razmjene metapodataka digitalnog objekta pohranjenih kod davatelja podataka. OAI-PMH standard je tehnički vrlo jednostavan i lak za korištenje, a opet snažan i dovoljno fleksibilan za primjenu u različitim uvjetima. Jednostavnost i fleksibilnost u isto vrijeme uzrokovali su njegovu opću primjenu i korištenje. Ono što OAI-PMH omogućuje jest dijeljenje metapodataka o pohranjenim podacima među informacijskim sustavima i sakupljanje metapodataka o podacima pohranjenim u drugim sustavima. Ovo je jedna od osnovnih mogućnosti u smislu interoperabilnosti sustava [izvor].

RDF, ATOM i mikroformati su načini za predstavljanje semantičkih metapodataka i podataka na jedinstven i jednostavan način. Ovi komplementarni standardi temeljeni na XML-u imaju zadaću prikazati metapodatke i podatke tako da budu razumljivi i dostupni vanjskim uslugama, ne samo na tehničkoj razini, nego i na višoj semantičkoj razini. RDF se obično koristi za oblikovanje podataka, ATOM za dobavljanje podataka a mikroformati za lako otkrivanje podataka.

OAI-ORE je nedavno razvijeni standard Inicijative otvorenog arhiva. Definiran je kao standard za opis i razmjenu agregacija mrežnih izvora. Glavna ideja iza OAI-ORE jest pripremiti jednostavan način za razmjenu informacija o složenim objektima. Razmjena se radi pomoću takozvanih agregacija i mapa izvora. Primjer korištenja standarda za OAI-ORE bio bi razmjena informacija o strukturi digitalnih objekata pohranjenih u digitalnoj knjižnici [izvor].

Pretraživanje digitalnih knjižnica

Jedna od ključnih funkcionalnosti u digitalnoj knjižnici je mogućnost pretraživanja. Kad se razmatra samo jedna digitalna knjižnica, postoji niz učinkovitih tehničkih rješenja za funkciju pretraživanja i u tom području nema značajnih problema. Pretraživanje postaje složeno kad se na jednom pristupnom mjestu treba pretraživati više digitalnih knjižnica. Prilično je učestala situacija da, na primjer, knjižnice diljem zemlje/regije održavaju svoje vlastite digitalne knjižnice. S vremenom te institucije žele stvoriti jedinstveno nacionalno pristupno mjesto za kulturnu baštinu određene zemlje. Problem koji nastaje jest kako korisniku omogućiti pretraživanje svih tih knjižnica korištenjem jedinstvene pristupne točke. Postoje dva moguća pristupa:

• distruibuirano pretraživanje gdje pretraživački stroj simultano izvodi brojna pretraživanja u svim pojedinačnim pretraživačkim strojevima, onda sakupi rezultate i predstave ih korisniku. U slučaju takvog pristupa korisnik mora čekati dok se sva pretraživanja ne završe. Ako je jedan od pretraživačkih strojeva vrlo spor, vrijeme odgovora također će biti sporo, unatoč činjenici da ostali strojevi odgovaraju mnogo brže.
• agregacija se temelji na periodičnom sakupljanju podataka iz određenih repozitorija podataka i njihovom indeksiranju u pretraživačkom stroju agregatora. Ovo rješenje pruža rezultate pretraživanja neovisno o učitavanju pretraživačkih strojeva određenog repozitorija. Posljedično, agregator nema uvijek najsvježije podatke, jer se podaci ažuriraju periodički, npr. dnevno.

Budući da repozitoriji kulturne baštine ne zahtijevaju česta ažuriranja podataka, općenito je prihvatljivo korištenje agregacije za poprečno pretraživanje digitalnih knjižnica. Istaknuti primjeri strojeva pretraživača su:

• OAISter koji pruža pristup digitalnim izvorima sa slobodnim pristupom pohranjenim u digitalnim knjižnicama, institucijskim repozitorijima i online časopisima.
• Europeana je stjegonosni projekt Europske unije sa zadaćom popularizacije kulturnog i znanstvenog nasljeđa dostupnog u digitalnom obliku koji potječe iz različitih europskih zemalja širom svijeta. Višejezičnost, mogućnosti Web-a 2.0 i vremenski pravac samo su neke od mnogih karakteristika Europeane. Komunikacija između Europeane i digitalnih knjižnica temelji se na OAI-PMH protokolu.
• PIONIER federacija mreže digitalnih knjižnica PIONIER Network Digital Libraries Federation (DLF), koju je razvio i održava Poznań super-kompjutorski i mrežni centar PSNC, primjer je nacionalnog agregatora metapodataka za poljske digitalne izvore koji potječu iz različitih kulturnih institucija. Komunikacija se također temelji na OAI-PMH protokolu. Federacija digitalnih knjižnica nije samo agregator metapodataka i stroj pretraživač za poljske digitalne izvore, nego i repozitorij za Europeanu koja pobire informacije od DLF-a na nacionalnoj razini.

Pored agregatora i metapretriživača, postoji niz internetskih portala koji održavaju registar OAI-PMH repozitorija i pružaju mogućnost za dodavanje novih OAI-PMH repozitorija te pronalaženje već postojećih.

Slika 3: Korištenost softvera za otvoreni pristup repozitoriju u Europi. Trenutno stanje prikaza možete pronaći ovdje.

• OpenDOAR - Direktorij repozitorija s otvorenim pristupom (The Directory of Open Access Repositories) osnovali su Institut otvorenog društva (Open Society Institute (OSI), Povjerenstvo za udružene informacijske sustave (the Joint Information Systems Committee (JISC)), Konzorcij istraživačkih knjižnica (Research Libraries (CURL)) i SPARCEurope. On održava listu repozitorija s otvorenim pristupom s raznolikim mogućnostima za kriterij pronalaženja. Zanimljiva funkcija ovog direktorija jesu statističke karte koje se mogu uklopiti u vanjsku web stranicu. Na primjer, korištenost repozitorijskih softvera u Europi predstavljen na slici broj 3.
• ROAR - Registar repozitorija s otvorenim pristupom (Registry of Open Access Repositories) dio je EPrints.org mreže, smješten na Sveučilištu u Southamptonu u Ujedinjenom Kraljevstvu, a financira ga Povjerenstvo za udružene informacijske sustave (the Joint Information Systems Committee (JISC)). ROAR pruža jednostavan i jasan način pretraživanja i pregledavanja kroz repozitorije s otvorenim pristupom, uključujući zemlju, tip i vrstu softvera za pregledavanje.
• Registar OAI-PMH davatelja podataka Sveučilišta u Illinoisu (The University of Illinois OAI-PMH Data Provider Registry) ima mnogo zanimljivih karakteristika, poput RDF sažetka mrežne stranice (zadnje promjene u registru), opsežne statistike i informacija vezane uz svaki repozitorij, popis drugih lista OAI_PMH repozitorija, ili grafička karta svih repozitorija i odnosa među njima.

Pronalaženje podataka je suštinski element u okruženju digitalnih knjižnica. Postoji nekoliko metoda za pronalaženje sadržaja. Najjednostavniji je pretraživanje konkretne digitalne knjižnice (repozitorija). No, kad broj digitalnih knjižnica naraste, javlja se potreba za metapretraživačima ili agregatorima metapodataka koji omogućuju korisnicima da pronađu digitalne objekte koji dolaze iz različitih digitalnih knjižnica korištenjem jedinstvenog pretraživačkog mjesta. Osim tih mogućnosti, postoje i registri OAI-PMH repozitorija koji daju pristup pretraživačkim sučeljima i preglednicima za otkrivanje repozitorija.

Primjeri popularnih digitalnih knjižnica

Ogroman je broj digitalnih knjižnica širom svijeta, nekoliko je njih vrijedno spomenuti zbog povijesne uloge, zemljopisnog dosega ili autoriteta institucije gdje je smještena. Ispod se nalazi kratak opis zanimljivih inicijativa vezanih uz stvaranje digitalnih knjižnica.

Gutenberg projekt (http://www.gutenberg.org/)

Obično se pretpostavlja da je to bila prva digitalna knjižnica ikad stvorena. Gutenberg projekt je započeo Michael Hart 1971. godine digitalizacijom Američke deklaracije o neovisnosti. U izjavi o poslanju Michaela Harta (mission statement written by Michael Hart) navodi se da je poslanje projekta poticati stvaranje i distribuciju e-knjiga. Portal pokreću isključivo volonteri, što im daje mnogo slobode. Upćenito, svatko je dobrodošao dati svoj prilog projektu Gutenberg. Trenutno projekt Gutenberg pruža pristup za više od 32.000 besplatnih e-knjiga.

Svjetska digitalna knjižnica (World Digital Library (http://www.wdl.org/)

Svjetska digitalna knjižnica (WDL) je inicijativa UNESCO-a i Kongresne knjižnice, pokrenuta u travnju 2009. g. Prema izjavi poslanja WDL-a, "Svjetska digitalna knjižnica daje na raspolaganje na internetu, besplatno i u višejezičnom obliku, značajnu građu iz zemalja i kultura diljem svijeta". Zadaće WDL-a uključuju promidžbu digitalnih izvora, povećanje različitih digitalnih izvora dostupnih na internetu, opremanje istraživača, učitelja i drugih zainteresiranih subjekata s heterogenim digitalnim izvorima i razmjenu znanja između institucija koje u tome sudjeluju. Ukupan broj digitalnih izvora trenutno je blizu 1300, uključujući najznačajnije digitalne izvore širom svijeta. WDL ima vrlo zanimljiv pristup pregledavanju izvora. Čak i glavna stranica prikazuje kartu svijeta s mogućnošću istovremenog pregledavanja izvora iz pojedinog dijela svijeta.

Europeana (http://www.europeana.eu/)

Inicijativu za Europeanu dala je Europska komisija koja ju stalno podržava na različitim područjima aktivnosti. Financira se iz fonda Tematska mreža (Thematic Network) Europske komisije pod programom eContentplus, kao dio politike i2010 (i2010 policy). Europeana pruža pristup europskoj kulturnoj baštini, uključujući tekstove, slike, video i audio zapise. Ogroman broj digitalnih objekata dostupnih putem Europeane se dinamički povećava. Sredinom 2010. godine, dosegla je 6 milijuna digitalnih objekata. Digitalni objekti su dopunjeni brojnim interaktivnim i inovativnim osobinama kao što su moja Europeana (My Europeana) ili Laboratorij misli (ThoughtLab) [izvor].

Internetski arhiv (http://www.archive.org/)

Internetski arhiv osnovao je Brewster Kahle 1996. godine i na službenoj je mrežnoj stranici opisan ovako: "Internetski arhiv je neprofitna organizacija koja je osnovana za izgradnju internetske knjižnice. Njezine zadaće uključuju ponudu stalnog pristupa istraživačima, povjesničarima, učenicima i studentima, ljudima s hendikepom i općoj publici ka povijesnim zbirkama koje postoje u digitalnom obliku ." Zanimljiva osobitost ove digitalne knjižnice je stroj put unatrag (WayBack Machine) (digitalna knjižnica internetskih web stranica) koja može korisniku prikazati određenu stranicu u obliku u kom je bila u prošlosti, na primjer prije 10 godina. Trenutno postoji 150 bilijuna web stranica i oko 3 milijuna drugih izvora [izvor] .

Google knjige (http://books.google.com/)