Općenito o video montaži

Vrste montaže 2
PARALELNA MONTAŽA je postupak u kojem se naizmjence prate dva zbivanja koja su povezana svojim uzrokom ili ciljem. Najviše ju možemo vidjeti u akcijskim filmovima kada se dvije dinamične scene odvijaju istovremeno, ali na različitim mjestima. Jedan od primjera koji ste svakako vidjeli je kad se prikazuje osoba koja šeta, pa zastane jer joj se učini da je netko prati, ali nije sigurna te polagano nastavi dalje. Onda imamo kadar na noge i korake osobe koja je prati, pa na lice uplašene osobe, pa opet na korake, pa opet na osobu koju se prati. To je dakle montaža u kojoj se paralelno odvijaju te dvije radnje. U ovom specifičnom slučaju najvjerojatnije će se kadrovi između praćene osobe i pratitelja početi sve brže izmjenjivati da bi se na kraju oba aktera vidjela u jednom kadru, gdje ovaj naš pratitelj dostigne svoju žrtvu i, recimo, zvizne je šakom, što bi u tom slučaju bio ciljni događaj ovog slučaja paralelne montaže.

dfcd

A spomenuto brže izmjenjivanje kadrova je ujedno i primjer RITMIČKE MONTAŽE koja je uvijek u službi određivanja ritma i dinamičnosti filma. Kod nje se priča ili naracija podređuje ritmičkom slijedu kadrova koji djeluju na gledatelja i stvaraju željeni dojam, u ovom slučaju napetost.

NARATIVNA MONTAŽA posvećena je dočaravanju uzročno-posljedičnih veza među kadrovima, i njom je moguće održavati i mijenjati trajanje i redoslijed radnje.

Pomoću KONTUINIRANE MONTAŽE konstruira se scena kojom želimo postići privid da se prizor odvija u jednom prostoru, u vremenskom kontinuitetu i to je najčešća vrsta montaže, dok se DISKONTINUIRANA MONTAŽA koristi kada se želi postići dojam da je između dva kadra prošlo više vremena.

ASOCIJATIVNA ili IDEJNA MONTAŽA je najmlađa vrsta montaže, koja je nastala iz jedne vježbe u kojoj su sudjelovale 3 grupe. Svakoj grupi prikazan je isti kadar čovjeka koji sjedi za stolom nakon kojeg je slijedio drugi, za svaku skupinu različit kadar. Zadatak je bio odrediti emociju koja se osjeća u tom kratkom filmu. Prva grupa vidjela je čovjeka za stolom, a zatim tanjur juhe, druga djevojku, a treća grob, i sukladno tome jedni su očitali glad, drugi čežnju, a treći tugu. Radi se, dakle, o montaži u kojoj ne opažamo prostornu, vremensku ili uzročno-posljedičnu vezu, već se veza među kadrovima stvara gledateljevim asocijacijama.