CARNET - Arhiva 2021 Loomen

Zadaća

Znati odgovoriti na pitanja iz udžbenika str. 35-36.

i/li

odgovoriti na pitanja o tekstu Sreća

zadaća je uvijek do sljedećeg školskog sata

Sreća

Je li smisao života u sreći? Mnogi bi rekli da jest, da je sreća ono čemu treba težiti u životu i da postizanje sreće jest cilj i smisao života. Sreća doista izgleda kao prirodan kandidat za zaustavljanje Zašto? Zašto? Zašto? niza. Izgleda da bi Zato da bih bio sretan! mogao biti onaj Zato! koji bi mogao zaustaviti regres u beskonačnost; krajnji cilj i svrha koji daje smisao svemu što činimo. Sreća je sigurno nešto dobro, i ako su ostale stvari jednake, sigurno je bolje da smo sretni nego da nismo. Međutim, pitanje je može li sreća biti dovoljna da život učini smislenim, može li sreća biti cilj i smisao života?

Ako bi sreća bila cilj i svrha života, onda bismo svi trebali težiti sreći. Među­tim, pitanje je je li je sreća ono čemu težimo ili težimo nečem drugom? Na primjer, želimo taj auto, uspijemo doći do njega i zato smo sretni. Što je bilo to što smo željeli, auto ili sreća? Željeli smo auto i sretni smo što smo uspjeli do njega doći. Predmet naše želje, ili barem primarni predmet naše želje, bio je sam auto, a ne osje­ćaj sreće koji nas je ispunio kada smo do njega uspjeli doći. Osjećaj sreće što imamo taj auto prije je pokazatelj, indikator da je taj auto stvarno bio ono što smo htjeli imati i da nismo pogriješili kada smo ga kupili. Ako bismo uspjeli doći do tog auta, ali ne bismo zbog toga bili sretni, to bi bio znak da smo se prevarili, da taj auto nije bio ono što smo stvarno htjeli. Isto vrijedi i za sve druge stvari u životu, koje želimo posjedovati i koje, prije svega, želimo učiniti. Sreća je prije epifenomen, popratna pojava uspjeha u namjerama, a ne motiv koji nas vodi. Motiv koji nas vodi i zbog kojeg činimo to što činimo mora biti nešto drugo, a ne osje ćaj sreće koji će nas ispuniti ako uspijemo postići ono što namjeravamo postići. Sretni smo ako uspijemo postići nešto što vrijedi, nešto što je vrijedno truda. Vrijednost stvari mora biti u nečem drugom, a ne u sreći koja se osjeća kada se postigne sama stvar.

Pored toga, kad bi cilj našeg djelovanja bio sam osjećaj sreće koji se javlja kada se postigne ono što se želi, a ne činjenica da se doista postiglo ono što se želi, onda čak ne bi bilo potrebno da doista uspijemo postići ono što želi­mo, bilo bi dovoljno da samo mislimo da smo uspjeli postići ono što želimo. Na primjer, želimo da nam žena bude vjerna i vjerovanje da je vjerna čini nas sretnima. Međutim, kad bi ono do čega nam je zapravo stalo bio sam osjećaj sreće, onda ne bi bilo potrebno da nas doista ne vara, bilo bi dovoljno da ne znamo da nas vara. Isto tako, ako bismo htjeli da nas drugi poštuju zato što bi nas to činilo sretnima, onda ne bi bilo potrebno da nas doista poštuju, bilo bi dovoljno da mislimo da nas poštuju. Jasno, stalo nam je do toga da nam žena doista bude vjerna i do toga da nas drugi doista poštuju. Dakle, stalo nam je do toga da stvari doista budu onakve kao što želimo da budu, a ne da samo mislimo da jesu onakve kao što želimo da budu.

Prema tome, cilj djelovanja ne može biti sam osjećaj sreće koji se javlja kada mislimo da stvari jesu onakve kao što želimo da budu. Cilj i motiv djelovanja mora biti želja da stvari doista budu onakve kao što mi želimo da budu. Istina, ponekad odbijamo prihvatiti da su stvari za­pravo drugačije nego što mislimo da jesu – budući da bi nam bilo previše bolno prihvatiti vjerovanje da p, i dalje vjerujemo da ne-p. Međutim, tu se prije radi o mehanizmu ublažavanja frustracije nego o načinu na koji normalno funkci­oniramo.

Doista, ima nečeg perverznog u hedonističkom i utilitarističkom stavu da sreća jest i da treba biti cilj svakog djelovanja. Prema hedonizmu i/ili utilitarizmu, stvari koje su vrijedne bile bi vrijedne zato što nas čine sretnima, ono što bi im davalo vrijednost bila bi činjenica da nas usrećuju. Međutim, nije li stvar suprotna, nije li u ovakvoj slici obrnut prirodni redoslijed? Nije li možda tako da nas stvari čine sretnima zato što u njima ima vrijednosti? Dakle, pitanje je Je li vrijednost stvari koje smo uspjeli postići ono što nas čini sretnima ili je naša sreća ono što tim stvarima daje vrijednost, ono zbog čega ih se isplati činiti? Pitanje zapravo ima oblik Eutifronove dileme:

Je li x vrijedno zato što nas čini sretnima ili nas x čini sretnima zato što je vrijedno?

Ako je naša sreća ono što stvarima daje vrijednost, to jest ako je sreća intrinzično i ultimativno dobro, onda se može tvrditi da je sreća jedini pravi cilj života, jedino čemu u životu treba težiti; smisao i svrha života. Međutim, ako je stvar suprotna, ako je vrijednost stvari koje smo postigli ono što nas čini sretnima, onda nije sreća smisao života. Tada je smisao života u vrijednosti stvari koje smo uspjeli učiniti. Naš je život smislen i vrijedan upravo onoliko kolika je vrijednost onoga što uspijemo učiniti. U tom je slučaju, ako nam sustav vrijednosti nije poremećen, naša sreća samo pokazatelj, indikator da smo učinili nešto što je vrijedilo učiniti. Ali, sama po sebi, nije i ne može biti smisao i svrha života.

Martin Luther King rekao je: tko ne otkrije nešto za što je spreman umrijeti, taj nije otkrio ni zbog čega vrijedi živjeti. King je smatrao da je rasna jednakost cilj vrijedniji čak i od vlastitog života, da je to cilj za koji vrijedi dati život. Nažalost, sam je posvjedočio u primjer svog slogana – u atentatu ga je ubio rasist. Ljudi koji idu u rat isto tako često smatraju da je stvar za koju se bore vrijednija od njihovih života i da se za nju čak isplati poginuti. Jasno, mnogi se ne bi složili s Lutherovim sloganom, tvrdili bi da nema cilja zbog kojeg bi se isplatilo pogi­nuti. Bilo kako bilo, ono što je u ovom kontekstu važno jest da Kingov slogan pretpostavlja da:

(1) objektivno i nezavisno od nas postoje ciljevi vrijedni našeg zalaganja,

(2) možemo otkriti te ciljeve, i

(3) zalaganje za te ciljeve ono je što daje vrijednost našim životima.

Dakako, slogan pretpostavlja i da (4) ti ciljevi moraju biti vrjedniji od nas samih. (1), (2) i (3) čine poziciju koja se obično naziva realizam ili objektivizam u pogledu vrijednosti. Pretpostavka (4) može, ali ne mora biti uključena u ovu poziciju.

Ako prihvatimo realizam u pogledu vrijednosti, nije jasno kako bi sreća mo­gla biti ono što bi davalo vrijednost i smislenost našim životima. Neke stvari možda doista činimo zato da bismo bili sretni, ne zato da bismo učinili nešto što vrijedi i što ima smisla bez obzira čini li nas to sretnima ili ne, već upravo zato da bismo time usrećili sebe ili druge, bez obzira na samu stvar. Međutim, ako sreća i jest isključivi motiv nekih stvari koje činimo, teško da je motiv svega što činimo. Neke stvari vjerojatno činimo zato što vjerujemo da ih trebamo učiniti, činile nas one sretnima ili ne.11 Isto tako, neke nas stvari mogu činiti sretnima iako znamo da su besmislene. Prema tome, sretan život i smislen život nisu isto. Moguć je nesretan, ali smislen život, isto kao i sretan i besmislen. Sreća je sigurno vrijednost u životu, ali ne garantira smislenost.

Zamislimo da su se bogovi smilovali Sizifu i odlučili olakšati mu odrađiva­nje kazne. Nisu težak kamen zamijenili lakšim, već su mu odrađivanje kazne olakšali tako što su mu usadili vrlo jaku želju da gura kamenje. Od tada gu­ranje kamenja u potpunosti usrećuje Sizifa, izuzetno je sretan što ima priliku cijeli svoj vječni zagrobni život posvetiti isključivo guranju kamena. Što bismo rekli, je li Sizifov posao time postao smislen? Nije! Prije bismo rekli da se počeo ponašati kao luđak nego da mu je posao postao smislen. Istina je da bi ga po­sao činio sretnim, ali bi i dalje bio jednako besmislen kao i prije. Svi bi njegovi pokušaji da kamen postavi na vrh brda i dalje bili jednako uzaludni. Naprosto nije jasno kako bi činjenica da je sada jako sretan što ima priliku gurati kamenje do mile volje mogla uzaludan posao učiniti smislenim. Usađena želja bi mučnu situaciju učinila podnošljivijom, ali posao bi i dalje bio uzaludan jer bi kamen i dalje padao natrag u podnožje svaki put kad bi ga Sizif postavio na vrh. Ako je posao besmislen, besmislen je, činio nas sretnima ili ne.

Psiholozi su otkrili gdje se u mozgovima štakora nalazi centar za užitak. Spojili su im elektrode na te centre a u kaveze su stavili poluge kojima su oni sami mogli pustiti struju u elektrode, i tako aktivirati svoje centre za užitak. Nije sasvim jasno što su točno osjećali, možda nešto poput orgazma ili slično. Što su štakori učinili kada su otkrili kakav efekt ima stiskanje poluge? Nisu prestajali stiskati poluge! I kad im hrana nije bila na dohvat, svejedno nisu puštali poluge. Ne bi se ni sekunde odvojili od svojih poluga. Nisu ih prestajali stiskati sve dok ne bi umrli od gladi. Je li to bilo smisleno? Jesu li njihovi životi time postali smisleni? Intuitivno, život štakora u laboratorijskom kavezu sigurno nije nešto pretjerano smisleno. Međutim, kad bismo smatrali da je smisao života u sreći, onda bismo morali priznati da su njihovi životi bili smisleni, barem od otkrića učinka što ga je imalo stiskanje poluge.

Pitanje je što bismo rekli o čovjeku koji sve što čini čini samo zato da bi bio sretan? On ne mora biti egoističan, motiv njegovog djelovanja može biti i tuđa sreća. Međutim, samo sreća i ništa osim sreće. Rekli bismo da mu nešto nedostaje, prije svega vrijednosti i vjera u vrijed­nosti. Pitanje je bismo li rekli da je njegov život smislen i ispunjen, prije bismo rekli da je besmislen i isprazan.

Osnovni problem na koji nailazi stav da je sreća najviše dobro jest problem sretne svinje: svinja cijeli život ždere smeće i valja se u blatu, i sretna je da sret­nija ne može biti. Je li to primjer dobrog života? Je li to najviše dobro i najviša vrijednost kojoj bi trebala težiti sva bića? Autori koji zastupaju stav da je sreća najviše dobro jesu utilitaristi i klasični hedonisti. Stoga se u utilitarističkoj litera­turi mogu pronaći razrađeni odgovori na problem sretne svinje.

Prije svega, to je račun sreće: nisu sve sreće jednako vrijedne; sreća kulturnog čovjek na koncertu ili u muzeju vrijedi daleko više od sreće svinje ili sreće sugrađanina u javnoj kući. Isto bi tako neusporedivo više vrijedila sreća borca za slobodu, sreća znan­stvenika prilikom revolucionarnog otkrića ili iskustvo religioznog mistika u sje­dinjenju s apsolutom. Međutim, pitanje je što se tu vrednuje, intenzitet osjećaja sreće ili vrijednost onoga zbog čega je biće sretno? Teza od koje se kreće jest da je intrinzično dobro u osjećaju sreće, a ne u vrijednostima stvari koje nas čine sret­nima. Intenzitet osjećaja sreće vjerojatno je jači kod svinje ili u javnoj kući nego u muzeju ili na koncertu. Međutim, sreću na koncertu ili u muzeju smatramo više vrijednom zbog vrijednosti onoga što je taj osjećaj proizvelo – slike i koncerta, a ne zbog intenziteta proizvedene sreće. Ako osjećaj sreće ne rangiramo samo po intenzitetu i trajanju, već po profinjenosti, onda mora biti da rangiranje različitih osjeća­ja sreće naprosto odražava vrijednosno rangiranje samih stvari koje nas čine sretnima. Onda mora biti da te stvari vrednujemo po nečem drugom a ne po osjećaju sreće kojega one proizvode. Mora biti tako da primarno vrednujemo stvari koje nas čine sretnima, a tek sekundarno, na osnovi vrijednosti samih stvari, vrednujemo osjećaje sreće koje one u nama stvaraju. Ako je to tako, onda sreća nije najviše i jedino intrinzično dobro, i ne može biti istina da je sreća ono čemu treba težiti – jedini pravi cilj i smisao života. Smijemo tvrditi da je sreća jedini pravi cilj i smisao života samo ako smo spremni tvrditi da je bolje biti jako sretna svinja nego srednje sretna profinjena osoba.

Zadatci

1. Izložite argument da sreća ne može biti ono čemu težimo već samo popratna pojava koja se javlja kada uspijemo postići ono čemu težimo!

2. Izložite argument da osjećaj sreće ne može biti cilj djelovanja jer bi tada bilo do­voljno da mislimo da stvari jesu takve kao što želimo da budu!

3. Izložite u obliku Eutifronove dileme pitanje o tome što ovisi o čemu, vrijednosti o sreći ili sreća o vrijednostima!

4. Što je realizam ili objektivizam u pogledu vrijednosti? Navedite definiciju!

5. Je li moguć smislen a nesretan život i sretan a besmislen? Objasnite to na primje­ru Sizifa ili na primjeru štakora u laboratoriju!