Modernizam : Baudelaire
Charles Baudelaire, autor pjesničke zbirke CVJETOVI ZLA koju karakterizira tematska i idejna nekonvencionalnost, novina i provokativnost, ali i uporaba tradicionalnih pjesničkih oblika i sustava, precizno osmišljena unutarnja struktura od 6 cjelina:
Spleen i ideal- kontrast između uzleta, ideala i pada – spleena, ravnodušnosti
Pariške ulice, pokušaj bijega u dno svijeta velegrada
Vino, uzaludno traženje smirenja bijegom u «umjetne» rajeve
Cvjetovi zla- pokušaj pronalaženja ljepote i u samome zlu
Prosvjed – pobuna i protiv Boga
Smrt – jedino smirenje koje neizbježno očekuje čovjeka
- Baudelaire i tradicionalno pjesništvo:
romantičarsko prikazivanje ljubavi kao najuzvišenijeg ljudskog osjećaja i prirode kao utočište uznemirene ljudske duše. Baudelaire zamjenjuje veličanjem tjelesne ljubavi i strasti, grubo – realno slikajući ljepotu i bešćutnost prirode ( uključujući i prolaznost čovjeka, njegovu tjelesnost i smrtnost)
emotivnost Baudelairove poezije čine i očaj, mržnja, prkos, prezir kao i oduševljenje ljubavlju i strašću
pjevajući o zlu, laži, truleži, krvi Baudelaire prepoznaje ljepotu života i u njegovoj ružnoći, težeći uzdizanju k idealnoj, apstraktnoj božanskoj ljepoti.
Artur Rimbaud – njegov mladenačka poema Pijani brod te zrelija pjesnička proza Sezona u paklu potpuno ocrtavaju modernistička kretanja. Njegovo pjesništvo može se odrediti jednom jedinom riječju: eksplozija. Eksplozija boja, osjećaja, straha, doživljaja, zvukova. Iako je njegovo stvaranje ograničeno na nekoliko godina, Rimbaud je prošao razvoj europskog pjesništva u cjelini: započeo je pišući vezane stihove, a završio u eksperimentalnoj pjesničkoj prozi. Za njega je cilj pjesništva bio prodrijeti u nepoznato. Njegovi stihovi, mladenački i strasni, često su nerazumljivi, djeluju poput magije, alkemije riječi, pisma vidovnjaka, kako kazuju njeni naslovi. Svojim suvremenicima bio je još manje razumljiv i prihvatljiv nego današnjem čitatelju. Jedini koji ga je u potpunosti prihvaćao bio je pjesnik Paul Verlaine
Paul Verlaine – zastupao oprečna estetska načela. Bio je sklon glazbi i posvećen istraživanju glazbenosti stiha, njegova ritma i sazvučja. Verlaine je slavio Baudelairea i Rimbouda kao «proklete pjesnike», ali je stvarao drukčije, pisao je pjesme skladnoga zvuka i koncentrirane oko jedne teme. Dijeli interes za simboličku strukturu pjesme i drži kako umjetnost putem svojih simbola upućuje u skrivenu stvarnost ( Jesenja pjesma ).
(lirska i simbolička drama – Ibsen, Strinberg, Čehov)
modernistička drama: drama sredinom 19. stoljeća doživljava važan zaokret. Napuštaju se velike herojske tragične fabule u dramama, građanstvo i proletarijat zavladat će dramskim pričama, iako će još neka dramska djela nositi oznake romantičarske patetičnosti i besperspektivnosti.
Produbljuje se psihološka interpretacija. Mijenja se scenski prostor.
simbolička drama: Norvežanin Henrik Ibsen i Rus Anton Pavlović Čehov stvaraju ono što bi bila paralela simboličkoj poeziji – građansku simboličku dramu. Danski filozof Kierkegaard bio je temeljni poticaj za razvoj Ibsenove dramske tematike sukoba pojedinca s vladajućim društvom, ali i unutarnjih sukoba. U Ibsenovoj dramatici prvi put dolazi do izraza tragedija našeg vremena koja proizlazi iz razdvojenosti modernog čovjeka, gdje se istina sukobljava s istinom, jedna pravda s drugom pravdom, a ne kao do sada pravda protiv nepravde. Ne bori se čovjek samo protiv vanjskih sila nego se te sile sukobljavaju u čovjeku. Jedino nasljeđe romantizma jest da čovjek na kraju ostaje sam. August Strinberg (Šveđanin) snažno je također utjecao na razvoj drame u 20. st. Njegove rame imaju i teorijsko objašnjenje djela i ta međuovisnost teorije i prakse, svijest umjetnosti uo sebi samoj jedno je od obilježja moderne drame.