Romantizam - Goethe, Poe
ROMANTIZAM (vremensko određenje, uzroci, značajke, predstavnici- J. W. Goethe i E. A. Poe )
vrijeme: javlja se krajem 18.st, a vrhunac je između 1800. i 1830.
Romantizam je opće kulturni i umjetnički pokret, javlja se u doba velikih društvenih i povijesnih zbivanja (Francuska revolucija 1789., Napoleonov uspon i pad) koja snažno utječu na svjetonazor pojedinca koji više ne vjeruje u skladnost života
značajke:
- suprotstavljanje klasicističkom racionalizmu
- oslanjanje na emocije, maštu i osjećaje
- snažan individualizam
- melankolija i pesimizam
- isticanje prirode kao utočišta za ranjenu dušu
- «svjetska bol», osjećaj tuge zbog uzaludnosti i potpune promašenosti svijeta i života
- lirika- dominantan književni rod
- javlja se interes za nove književne forme – roman u stihu, gazela itd.
tematika:
- okultna i mistična ( E. A. Poe)
- intimna ( A. de Lamartine, J.W. Goethe, A. S. Puškin )
- nacionalno- povijesna ( Victor Hugo)
- dalekih nepoznatih krajeva ( G. G. Byron)
- odmetništvo i sukob sa zakonom ( F. Schiller)
GOETHE:
Johan Wolfgang Goethe: najveći njemački književnik i mislilac. Iz ugledne je obitelji, rođ. u Frankfurtu 1749. god., a umro 1832. god. Studirao je pravo u Strassburgu .Putuje Njemačkom, Italijom...istražuje i piše. Pisao je tekstove gotovo svih književnih vrsta i iz nekoliko znanstvenih područja. Uzori su mu: Biblija, Homer, Shakespeare, usmeno pjesništvo, Schiller...
Patne mladog Werthera:
Epistolarni roman – roman u obliku pisama, s ljubavnom tematikom. To je prvi Goetheov roman-1774. god. koji sadrži autobiografske podatke Goethea koji je u Wertheru uspio izraziti ono što su mnogi osjećali, zbog tog su se romana jedno vrijeme u Njem. mnogi mladići ubili po uzoru na Werthera – pretjerana osjećajnost iz roman postala je modom tog razdoblja.
Roman psihološki analizira likove, a temelji se na poniranju u unutarnji svijet psiholoških reakcija.
Pravo romanističko djelo (likovi, radnja) koje odbacuje sve klasicističko.
Bitna funkcija pejzaža u djelu: krajolik je utočište banalnosti svakodnevnog života, ovisi o Wertherovom raspoloženju, opisuje njegovo unutrašnje stanje(duša) i najdublje osjećaje.
Roman prikazuje sudbinu individualnog pojedinca čija je ličnost simbol težnji i raspoloženja mlade generacije. Pisac je htio ocrtati mlada čovjeka nadarena dubokim čistim osjećajem koji se ne snalazi u životu te rastrojen ljubavnim jadima (ljubavna strast potiče intezitet doživljaja) izvrši samoubojstvo.
tema: Wertherova nesretna ljubav prema Lotti i njegovo nesnalaženje u okolini u kojoj se nalazi
stil: jednostavan, svjetsko, umjetničko i psihološko značenje
Likovi: Werther, Lotta i Albert
Opis likova:
Werther: Pasivan buntovnik. On je pretjerano osjetljiv, plemenit i darovit mladić. Lako se oduševi, a još lakše rastuži te prepušta tuzi i jadu. Zanosi se maštanjem, te tako gubi smisao za stvarnost – tipičan romantični junak. Mlad je, lijep, uglađen, simpatičan, materijalno dobrostojeći. Po struci je pravnik, radi kao činovnik, al daje otkaz jer ne podnosi da mu netko zapovijeda. To je jadan romantičan čovjek koji ne živi u realnom, već svijetu mašte. Njegova ljubav prema Lotti prerasta u opsjednutost njome. On je pasivan lik koji se nedovoljno bori sa stvarnošću. Voli prirodu i književnost – Homera i Osijana ( u tim djelima on i Lotta pronalaze sebe), glazbu. To mu je zajedničko s Lottom. Werther ima sposobnosti ali nema želju i ustrajnost u radu kad je riječ o realnom životu. On zanemaruje realno postojanje Alberta dok mašta o sreći s Lottom, zaobilazi sve realne probleme. Vođen je svojim slijepim emocijama, zadovoljava se mrvicama, ni sam ne zna što želi, al očekuje razumijevanje drugih. Ljudi ga vole, pobuđuje naklonost, izaziva radost i povjerenje. Njegov sudar sa stvarnošću završava pravim slomom. Poimanje da je višak kod dvoje ljudi prema kojima iskreno gaji prijateljstvo tjera ga da stvari pokuša riješiti racionalno. A Werter se vraća. Činjenica da Lotta nikada neće biti njegova pobuđuje u njemu revolt. Samoubojstvo kojim on okončava svoj život je čin osvete, a ne milosrđa. Osvetiti se htio mnogima: ljudima, društvenom poretku, moralu, licemjerstvu i lažnoj emocionalnosti. On je tzv. bajronovski junak: osoba u sukobu sa sredinom u kojoj živi ali i sa samim sobom. Ljubav je za njega patnja kojoj se ne može oduprijeti, smrt mu je jedini izlaz – oslobođenje od boli, te nada u ponovni susret s Lottom i ostvarenje sreće u nekoj novoj dimenziji postojanja.
Lotta: Albertova zaručnica. Oličenje je ženstvenosti: lijepa, nježna, iskrena, dobra, požrtvovna...
Ona je sposobna pružiti ono što traži moralni kodeks. Za razliku od Werthera njoj je lako pomiriti se sa životom. Njena simpatija pa i ljubav prema Wertheru je sasvim prirodna, iako nije i dozvoljena. Ali tu prekršaj ne čini Lotta, već Werther! Odanost prema Albertu dovodi je korak prema savršenosti, ona Wertheru nikad nije ništa obećala nit je skrivala da je Albertova. Lotta je na svoj način tragična žrtva – osuđuje sa na lagano umiranje u monotonoj svakodnevici života. Njoj je majka umrla i ostavila joj osmero braće da se brine o njima. Majci na samrti dala je obećanje da će poći za Alberta (važno!).Voli, isto kao i Werther: književnost, prirodu i glazbu. Ona voli Werthera ali toga se plaši i stoga biježi od njega. Njena velika ljubav prema Wertheru je potvrđena na kraju romana kad, kad se on ubija – njeno se stanje znatno pogoršava (strah za njen život).
Albert: Albert je po svemu trebao biti negativan lik koji je suprotnost Wertheru i zapreka iskrenoj ljubavi. Međutim sve dobro što ima Werther ima i Albert. Kontrast se nalazi upravo u Albertovu smislu za realan život (presudan u Lottinoj odluci). Albert je mlad, lijep, pametan, obrazovan, drag, ali i skučen i dosadan. Istina je da ne zna satima razlagati o osjećajima i uzdizati Lottu, ali ima stabilnost i promišljenost koji pružaju sigurnost, spokojstvo i toplinu. On je racionalan, hladan, realan i snalažljiv i voli Lottu na svoj način. Radišan je čovjek koji živi u realnom svijetu. Njegova čestitost i briga za Lottinu obitelj daju Lotti, sasvim logično, garanciju da će život proživjeti sretno i mirno, da će biti voljena i cijenjena supruga. Werthera voli i prihvaća što je veoma čudno! Ipak u Albertovoj strpljivoj reakciji prema Wertheru može se iščitati i nešto životne lukavosti. On je mudro spoznao da je Werthera bolje imati za prijatelja nego za suparnika, jer kako bi izgledao u Lottinim očima da ga je pokušao surovo odstraniti. Uz malo strpljenja i u pravo vrijeme on je Lotti dokazao da je baš on pravi za nju. Dobar je čovjek koji zaslužuje Lottu, čak i Werther to misli.
EDGAR ALAN POE (1809. - 1849.)
Američki pripovjedač i lirik, rođen u Bostonu, rano je ostao bez roditelja, odrastao u kući bogata trgovca, školuje se u Engleskoj. 20 godina radi kao kritičar, urednik, novinar. Bio je sklon neurednom životu, boležljiv. Oženio se trinaestogodišnjom sestričnom Virginiom, nakon njezine smrti i on umire, gotovo na ulici. Opsjednut problemom smrti (Gavran). Prethodnik je larpurlartizma (umjetnost radi umjetnosti) i simbolizma (slikovitost, dočaravanje raspoloženja, osjećaji). Njegove priče nastale su pod utjecajem engleskog „romana jeze“, redovito opisuju mistične teme, te jezovita djela i zločine. Pisao je pjesme mistično-romantičnog ugođaja i bizarnih motiva. 1840 objavljuje zbirku novela „Groteskne priče i arabeske“. 1845 – zbirka pripovijesti. Njegovu vrijednost prvi je otkrio Charles Baudleaire
CRNI MAČAK
U ovoj je pripovijesti autor vrlo uvjerljivo i precizno opisao ljudsku sklonost bezrazložnom nanošenju zla, bez pravog motiva. Međutim, Poe iznosi samo činjenice, a ne ispituje ih u moralnom smislu. Pripovijest je napisana kao unutrašnji monolog pripovjedača. On iznosi okolnosti koje ga donekle navode na zlo, ali one su prikazane kao okidač onoga što Poe smatra pravom ljudskom prirodom, a to je nasilje prema okolini, pogotovo prema onima manje moćnima od nas.
Glavni motiv pripovijetke – crni mačak – materijaliziran je i personificirana autorova osobnost. Ona je uglavnom zla, pa pripovjedač ima poriv da je uništi, bez da objasni zašto. Mačak na trbuhu ima znak vješala, što je svakako nagovještaj zla i loše sudbine. Zato se pretpostavlja da je i mačak, kao odraz pripovjedača, također zao. Upravo zbog toga mora biti kažnjen, baš kao i sam pripovjedač, koji je priveden pravdi upravo uz pomoć svoje žrtve.
Lik pripovjedača poprilično je kompleksan. On se očito mijenja kroz djelo. Najprije sebe opisuje kao mirnog obiteljskog čovjeka, a onda napominje kako se zbog alkohola i načina života počeo mijenjati svoju narav. Najprije je postao samo otresit i grub, a onda se pretvarao u sve većeg nasilnika, izopačenika, jako lošeg čovjeka zbog čijeg je ponašanja patila njegova cjelokupna okolina, a naročito bližnji.
Svojim postupcima i odnosom prema bližnjima, a pogotovo prema mačku, opisom mučenja i samodestrukcije Poe je nastojao i uspio zaprepastiti čitatelja. Unio je u djelo jednu novu vrstu jeze. Ovoga puta ona nije dolazila od neobjašnjivih nadnaravnih sila, već realnosti, svakodnevice, iz ljudske destruktivne prirode, a prvenstveno iz ponašanja glavnog lika kao predstavnika ljudske naravi, pogotovo njenih negativnih osobina. Poe je izvukao ono najgore iz sebe i predstavio čitatelju, sve u maniti gotskog pripovijedanja kojom dominira groteska i mračna atmosfera.
Ova novela ima velikih odlika romantičarske književnosti, čiji je Edgar Allan Poe bio jedan od najznačajnijih predstavnika. Baš kao u tom književnom razdoblju, Poe odbacuje racionalno iz svoje priče. Neki elementi radnje ostaju fantastični jer se ne mogu posve objasniti čak ni na kraju priče. Osim osobne teme, romantičarski su u ovoj pripovijetci i opisi pejzaža, okoline, mističnost i izraz koji obiluje stilskim figurama i lijepo uobličenim pjesničkim slikama. Mračnu i jezivu atmosferu priče krase lijepi izrazi i poetičan jezik, koji u ovom slučaju priču čini još grotesknijom.
Ovo djelo kruna je Poeove književnosti. Kultna je priča o mračnim dijelovima čovjekove duše, kako ona djeluje na okolinu i na samog pojedinca kojeg, na kraju, uništava najviše.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: 19. stoljeće
Mjesto radnje: neodređeno
Tema djela: pripovjedačevo okrutno ponašanje prema svom mačku
Ideja djela: čovjekova duša je crna i zla, ali pravda je na kraju dostigne
Gavran
- antologijska pjesma, njegovo najvrjednije djelo, mistično okultna-poema
- kompozicija: 18 sekstina
- E. A. Poe mnogo truda ulaže u formu i stih svoji pjesničkih radova
- pjesma govori o smrti
- „Nikad više“ – riječi koje ptica govori pjesniku (refren, zov, ritam, budućnost)
- na svako pitanje odgovara tim riječima
- pjesma započinje opisom mistične atmosfere i mističnog prostora
- opis noći, svog raspoloženja, na granici je sna i jave, sam je, noć je i pada kiša, netko dolazi, strah ga je, čežnja za Leonorom koja je mrtva
- osjećaj straha je sve veći, na vratima nema nikoga
- to bi mogao biti Leonorin duh, tješi se da je slučajan prolaznik, dolazi gavran i slijeće na kip Palade (božica mudrosti) i zauzima gospodarski stav
- pjesnika je strah, obraća se gavranu, ispituje ga zašto je došao, da li će sresti Leonoru, da li će je sresti u Edenu (zemaljski raj) da li je on vrag ili ptica
- odgovor je konstantan – „nikad više“, Lenora mu se ne će vratiti
- gavran mu je uništio svaku nadu da će je ponovno vidjeti
TEMA – dolazak ptice u piščevu sobu, smrt pisca, smrt voljene žene
- gavran je simbol smrti, zle kobi, mistike, straha, tame i dolazi iz podzemnog carstva smrti
- tehnika šoka
- smrt – duša iz sjene koja „ustati neće nikad više“
- ugođaj je mističan i tužan
- motivi: noć, samoća, strah, duhovi, sjene
- lirski elementi: dominacija osjećaja
- epski elementi: dugi tekst, epska opširnost, izvjesna radnja
- dramski elementi: dijaloška forma
- sklonost prema bizarnom
- poanta na kraju
- središnja uloga „dojma“, svjestan izbor jedne osjećajne atmosfere koja je važnija nego događaji, likovi i verifikacije
- jedno od najznačajnijih djela američke književnosti, bavi se njegovom najdražom temom, smrću lijepe žene