CARNET - Arhiva 2021 Loomen

HRVATSKA MODERNA (vremensko određenje, struje i grupacije, prevlast lirike, pojava dijalektalne lirike, predstavnici)

Hrvatska moderna je razdoblje u povijesti hrvatske književnosti koje slijedi poslije realizma. Povjesničari to razdoblje određuju između 1892.( godina izlaska Matoševe pripovijesti Moć savjesti, 1893. Misao na vječnost, Janka Leskovara) i 1916. ( Ulderiko Donadini izdaje časopis Kokot) odnosno 1895.( tada sveučilištarci pale mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića) i 1914. ( godina Matoševe smri i objavljivanje zbirke Hrvatska mlada lirika )

Studenti, sudionici prosvjeda, protjerani su i odlaze na školovanje u Beč i Prag. U Pragu se upoznaju s filozofijom socijalnog realizma T. Masarika, a u Beču s europskim modernističkim strujanjima. Stvorene su dvije skupine: praška i bečka.

• Bečka skupina pisaca okuplja se oko časopisa «Mladost», a predvode je Milivoj Dežman Ivanov i Branimir Livadić. Dežmanov zastupa smjer lar pour lart, ali istodobno ističe i nacionalnu i domoljubnu zadaću književnosti.

• Praška skupina pisaca okupljena je oko časopisa «Hrvatska misao», a njezin je glavni ideolog Milan Šarić, pobornik ideje naglašene tendencioznosti u književnosti..

U razdoblju moderne poezija je dominantna književna vrsta, uz crticu i kraću novelu, koja donosi nove stilske postupke (Vidović, Matoš, Begović, Domjanić), ponajviše ističući impresionizam kao dominantan stil, pored simbolizma (Matoš najizrazitiji predstavnik). U lirici se osjeća impresionistička obilježja s tipičnim obilježjima težnje prema nekom općem skladu i dosezanju « više ljepote», najčešće izraženi pejzažnim ili ugođajnim motivima.

Prozno stvaralaštvo uglavnom se smješta u regionalne okvire. Matoš i Horvat Kiš pišu o Zagrebu i njegovoj okolini ili Hrvatskom zagorju, Šimunović piše o Dalmatinskoj zagori, Ivan Kozarac i Jozo Ivakić pišu o Slavoniji. Uloga regionalne sredine je sasvim suprotna od značenja u realizmu: ovdje sredina, ambijent, pejzaž ostaju isključivo okviri u kojima je čovjek sa svojim psihičkim i biološkim određenjima u središtu piščeve pozornosti, prevladava opis psihičkog stanja (junaci su uglavnom intelektualci, labilnih stanja, senzualni i izgubljeni u osnovnim životnim orijentacijama.

Drama- također traži nove, modernističke tendencije, možda sporije nego lirika i proza. Najvažnije ime, kad je riječ o počecima moderne drame u nas, je Ivo Vojnović.

Stilske karakteristike hrvatske moderne- prevladava pluralizam – od impresionizma, preko zrelog realizma, naturalizma simbolizma.

Književno stvaralaštvo: u svakako je najplodnije lirsko stvaralaštvo. Posebno treba naglasiti A. G. Matoša, V. Vidrića, D. Domjanića, Milana Begovića, Vladimira Nazora, Fran Galovića. Zbirka M. Begovića Knjiga Boccadoro (Knjiga zlatousta) nova je tematikom i izrazom. Iste godine 1900. nazor objavljuje izdaje svoju zbirku Slavenske legende – vraća se slavenskoj mitologiji, izborom tema predstavlja se kao nacionalni pjesnik, ali su mu izraz i metafore moderne, njegova poezija odskače od pesimizma koji je tada vladao u poeziji. Pjesme Vladimira Vidrića odišu istančanim osjećajem za bojom.

U poeziji se teži muzikalnosti stiha, metaforika je nova, tematika je osvježena dubljim prodorima u ljudsku psihu

Pojava dijalektalne poezije – Fran Galović i Dragutin Domjanić oživljavaju kajkavsku poeziju čija je vrata otvorio Matoš, najistaknutiju pjesničku figuru u razdoblju moderne, a Vladimir Nazor piše čakavske stihove.

U proznom stvaralaštvu – roman je našao također svoje mjesto – Milutin Cihlar Nehajev ( Vuci, Bijeg ) Ivan Kozarac ( Đuka Begović), Milan Begović ( Giga Barićeva, Sablasti u dvorcu)

Drama: Josip Kosor ( Požar strasti), Ivo Vojnović ( Dubrovačka trilogija)

U razdoblju hrvatske moderne zastupljene su sve književne vrste: lirika, epika- proza ( roman, novela), drama

Književno stvaralaštvo: u svakako je najplodnije lirsko stvaralaštvo. Poglavito je zastupljena pejzažna poezija, poezija ugođaja, poezija slika i- simbola. Posebno treba naglasiti A. G. Matoša, V. Vidrića, D. Domjanića, Milana Begovića, Vladimira nazora, Fran Galovića. Zbirka M. Begovića Knjiga Boccadoro (knjiga zlatousta) nova je tematikom i izrazom. Iste godine 1900. nazor objavljuje izdaje svoju zbirku Slavenske legende – vraća se slavenskoj mitologiji, izborom tema predstavlja se kao nacionalni pjesnik, ali su mu izraz i metafore moderne, njegova poezija odskače od pesimizma koji je tada vladao u poeziji. Pjesme Vladimira Vidrića odišu istančanim osjećajem za bojom.

U poeziji se teži muzikalnosti stiha, metaforika je nova, tematika je osvježena dubljim prodorima u ljudsku psihu

Pojava dijalektalne poezije – Fran Galović i Dragutin Domjenić oživljavaju kajkavsku poeziju čija je vrata otvorio Matoš, najistaknutiju pjesničku figuru u razdoblju moderne, a Vladimir Nazor piše čakavske stihove.

U proznom stvaralaštvu nova je tematika i nova je kompozicija proznih tekstova. Tematika je često bizarna, protkana psihološkim pristupom– roman je našao također svoje mjesto – Milutin Cihlar Nehajev ( Vuci, Bijeg ) Ivan Kozarac ( Đuka Begović), Milan Begović ( Giga Barićeva, Sablasti u dvorcu); novela- Janko Leskovar, A. G. Matoš

Drama: Josip Kosor ( Požar strasti), Ivo Vojnović ( Dubrovačka trilogija)

U razdoblju moderne vrlo je aktivna književna kritika: Milan Marjanović, Milutin C. Nehajev, Matoš, Milan Šarić i dr.

32. ANTUN GUSTAV MATOŠ

• rođen u Tovarniku 1873., umire 1914.

• Matoševom smrću završava razdoblje hrvatske moderne

• Bio je pjesnik, novelist, kritičar, putopisac

• Najistaknutiji pjesnik hrvatske moderne

• Poezijom se javlja 1906., napisao 80 – tak pjesama

• Započeo dijalektalnu poeziju u 20. st. , na kajkavskom

• Poznate pjesme: Notturno, Utjeha kos4, 1909., samotna ljubav, Jesenje veče, Maćuhice, Srodnost itd.

• Cjelokupnim svojim djelom vezan i za tradiciju i za smjela traženja u književnoj tematici i stilskom izražavanju, a ponajprije u shvaćanju umjetnosti kao specifičnog, autonomnog izraza ljudskog duha.

• Motivi u poeziji: ljubavni, intimni, domoljubni, pejzažni

• Baudelaire mu je bio uzor

• Jesnje veče: sonet, u njemu Matoš iznosi sliku atmosfere u prirodi: jesenje sivilo, tmurni oblaci, blatnjava jesenja rijeka, magla koja skriva kućice i toranj, sunce na zalasku, vrbe i vrane

• U trećoj strofi povezuje taj sumorni jesenji krajolik s ljudskim nemirima. Upravo taj ljudski nemir pokazuje da je čovjek tu, da je cijeli taj pejzaž uznemirio pjesnika i dao mu priliku da konkretizira doživljaj svojih nemira

• U četvrtoj strofi javlja se motiv jablana koji se gordo suprotstavlja bezdanu svemira te u prostoru smrti i umiranja uvjerava da je život moguć

• Jablanom možemo smatrati i izdvojenog pojedinca, pjesnika koji u sveopćem ništavilu govori o životu.

• Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) najznačajniji je književnik hrvatske moderne. U kritikama, esejima i člancima (Ogledi, 1905., Vidici i putovi, 1907., Naši ljudi i krajevi, 1910.) polazio je od stajališta da je umjetnost sinonim za lijepo.

• Cjelokupnu Matoševu pripovjedačku prozu (Iverje, 1899., Novo iverje, 1900., Umorne priče, 1909.) može se promatrati s dva aspekta. Prvi je njegov doživljaj svijeta i života, a drugi literarni postupci u njegovim djelima. U onim pripovijestima gdje rješava svoje intimne preokupacije na relaciji od ljubavi do smrti – služi se tehnikom simbola, a izraz mu je naglašeno lirski (Cvijet sa raskršća.

• Matoš svojoj prozi daje kozmopolitski karakter u izrazito simbolističkom značenju (Moć savjesti, Miš, Iglasto čeljade, Camao).

• Posebno je zanimljiva i na svoj način karakteristična za shvaćanje Matoševa književna djela tema pejsaža koja se javlja kao jedan od najčešćih motiva u njegovom literarnom opusu. Krajolik je dominantan i u poeziji, i prozi – jednako u pripovijetkama, kao i u putopisima i feljtonima. Poezijom se Matoš kontinuirano počeo baviti tek oko 1906., i do kraja života napisao je samo osamdesetak pjesama. Nema sumnje da je Baudelaire bio velik uzor Matošu pjesniku. Njegovu poeziju obilježava forma soneta, glazba riječi, uporaba sinestezije i simbola, profinjen ritam. Različite sredine u kojima se pjesnik kretao utjecale su i na njegove lirske preokupacije. U prvoj fazi zaokupljen je općeljudskim i vlastitim pitanjima i dilemama, dotiče problem “tajne ” života, ostvarivanja idealne ljubavi i ljepote. Cvijet je simbol harmonije i idealne ljubavi, kao i u noveli Cvijet sa raskršća. Sva njegova ljubavna poezija, netjelesna i nematerijalna, duboko je produhovljena, a poetski se manifestira kao idealna sinteza cvijeta, duše i žene podignute na pijedestal neuništivog i trajnog (Utjeha kose). Povratak u domovinu dovodi Matoša do neposrednog susreta s hrvatskom stvarnošću, što će modificirati njegove domoljubne teme iz prve faze (Mora), i usmjeriti ih na trenutne i konkretne pjesnikove reakcije na stvarne događaje unutar hrvatskih relacija (Stara pjesma, 1909., Iseljenik). Kao učenik parnasovaca i simbolista, Matoš je težio zvučnosti stiha, posebno se koristeći onomatopejom (Notturno). Najbolji su njegovi stihovi u kojima dominiraju pejsaž ili ugođaj, kao i stihovi s naglašenim nacionalni ili socijalnim osjećajem. Matoševa lirika nije isključivo impresionistička, ona se javlja, u najboljim ostvarenjima, kao izraz unutrašnjeg raspoloženja jedne nadasve suptilne, pesimistički obojene pjesničke ličnosti, pa je u određenom smislu solilokvijska i ekspresivna.

MILUTIN CIHLAR NEHAJEV, BIJEG (za ESEJ)

Roman Bijeg sadrži podnaslov Povijest jednog našeg čovjeka. Tiskan je 1909. godine te se smatra jednim od najboljih romana razdoblja hrvatske moderne. Pripovjedač iznosi težak život Đure Andrijaševića. Riječ je o siromašnom intelektualcu koji se ne može nositi sa životom u provinciji.

Đuro Andrijašević još od malena pokazuje inklinaciju ka umjetnosti. Svirao je glasovir i pisao književne tekstove, nekoliko njih objavljeno je u Vijencu. Uz pomoć strica Tome školovao se u Beču, ali to se ubrzo raspada jer Đuro upada u financijske probleme.

U romanu su naglašeni socijalni uvjeti koji su dalje upravljali Đurinom sudbinom i onemogućili mu život kakav je on htio i mogao imati. Unatoč tim vanjskim utjecajima, naglasak je ipak na Đurinim mislima i njegovu stanju svijesti.

Roman je podijeljen na dvanaest poglavlja u kojima se opisuje Đurin život. Prvo poglavlje posvećeno je Đurinom djetinjstvu i školovanju. Nakon toga autor daje prikaz posljednje dvije godine života Đure Andrijaševića. Nesposoban nositi se sa životom u malom mjestu, te rastrgan gubitkom žene u koju je zaljubljen, Đuro završava tragično. Počinio je samoubojstvo bacivši se u more.

Vrsta djela: psihološki roman

Mjesto radnje: Beč, Zagreb, Zdenci, Senj

Vrijeme radnje: radnje počinje u siječnju 1909., opisuje se razdoblje od nekoliko godina

Kratak sadržaj

Đuro Andrijašević zaputio se vlakom iz Beča u Slavoniju. To je u njemu uzburkalo razna sjećanja i uglavnom negativne osjećaje prema putovanju. Uvijek se tijekom takvih putovanja osjećao nelagodno. Jednom prilikom putovao je sa zaručnicom Verom pa je svoju razdraženost usmjerio na zaručnicu i njene roditelje.

Pokraj Đure sjedila su tri mladića s kojima je zapodjenuo razgovor kako bi si skratio vrijeme, ali jedan od njih pokušavao je navesti ga na razgovor o književnosti zbog čega je Đuro negodovao, ali srećom suputnici izađu na sljedećoj postaji.

Nije mogao prestati razmišljati o Veri koju je pomalo izbjegavao jer se nije mogao suočiti s njom i njenim roditeljima zbog vijesti o naslijeđu. Naime, svi su očekivali da će stric Đuri nakon smrti prepisati svoju imovinu, no to se nije dogodilo zbog čega je Đura bio očajan.

Također ga je brinulo pitanje njegova zaposlenja. Iako je završio doktorski ispit, proći će barem još dvije godine dok ne položi profesorski i tako si osigura negdje stalni posao. To je sve znatno utjecalo na njegov odnos s Verom koju je iznimno volio i sama pomisao na to da je ona s nekim drugim ga je razarala. No, to se polako sve više činilo kao vrlo izvjesna opcija.

Đuro dolazi iz skromne obitelji. Otac umire vrlo rano, tako da se od njegove osme godine za njega, uz majku, većinom brinuo stric Tomo. Već u ranom djetinjstvu Đuro je pokazivao sklonost ka umjetničkom izričaju. Svirao je glasovir, a neki tekstovi objavljeni su mu u časopisu Vijenac.

Nakon što je završio srednju školu i položio maturu, zaputio se kod strica Tome u Kraljevac gdje je proveo ljeto. Tamo je upoznao Zoru Markovu i njenog brata Marka. Djevojka mu se isprva činila suviše neovisnom i slobodnom, ali ubrzo je shvatio da gaji osjećaje prema njoj. Nakon što su proveli noć skupa u njemu kao da se sve preokrenulo. Nije mogao izaći na kraj sa svojim osjećajima, pokušao je pronaći utjehu u pisanju, ali ni to nije pomoglo zbog čega je počeo sumnjati uopće u vrijednost književnosti.

Ubrzo je otišao na studij u Beč. Nakon toga više nije vidio Zoru, niti ga je ona kontaktirala. U Beču je uspio napisati novelu o njihovoj ljubavi. Djelo je bilo dobro prihvaćeno, ali Đuro je uskoro upao u financijske probleme. Zanemario je studij, majci se više nije javljao, a slobodno vrijeme provodio je po krčmama.

Stric Tomo ga je odbio dalje financirati pa je Đuro bio prisiljen vratiti se u Zagreb. Tamo je kontaktirao starog prijatelja Tošu te ga odluči posjetiti na selu. Tek nakon što je stigao kod Toše osjetio je kako mu se polako vraća volja za životom. Prijatelj mu savjetuje neka nastavi studirati u Zagrebu.

U Zagrebu se nastavio baviti novelistikom te je počeo pisati kritike, čak mu se vratila strast za sviranjem. Ubrzo je upoznao i Veru. Počeli su se viđati, a nakon rasprave o djelu Ana Karenjina, Vera se oduševila Đurom i njegovim oštroumnim opservacijama.

Vera je odlučila poduzeti prvi korak pa ga pozove na ples, ali u međuvremenu izgubi hrabrost i povuče poziv. Đuro nije mogao samo tako odustati pa odluči Veri poslati pismo u kojemu jasno opisuje sebe i sve što je proživio. Verin odgovor bio je pozitivan i tako se među njima rasplamsala ljubav.

Đuro je neko vrijeme proveo u Zdencima kod prijatelja Toše. Iako je Toše imao divnu obitelj, Đuri je taj period na selu bio dugačak i zamoran. Imao je poteškoće s pisanjem i nakon što ga Vera u pismu zamoli da se vrati u Zagreb, Đuro napusti selo.

Nakon Đurinog pisma, Vera je bila oduševljena, no njena majka nije odobravala vezu i htjela je da si prestanu slati pisma, barem dok Đuro ne položi profesorski ispit. Kako bi zadovoljio prohtjevu Verine majke zaputi se u Rijeku. Dok je iščekivao posao ispunjavao je svoj dnevnik.

Napokon, otvori se mjesto u senjskoj gimnaziji. Đuru je rad s djecom posebno ispunjavao, no samo mjesto mu nije odgovaralo. Teško se uklapao u tako malu sredinu. Jedino što je boravak u tom mjestu olakšavalo je bilo prijateljstvo s Lukačevskim koji ga je često bodrio i davao mu savjete.

No, s vremenom to prijateljstvo počne jenjavati jer se Đuro razočarao razinom indiferentnosti kod prijatelja Lukačevskog kojega nije uznemiravala činjenica da mnogi ljudi počnu propadati u takvom nezadovoljavajućem okruženju.

Đuro je sve više razočaran profesorskim pozivom i nema volje učiti za ispit. Također novca ima sve manje i moli majku da mu pošalje, ali ona je svoj novac već donirala samostanu u kojemu planira provesti ostatak života.

Iz Zagreba stiže Verino pismo u kojemu ga moli da hitno dođe u Zagreb, ali Đuro ne može financirati to putovanje. Dok je Toše, na zamolbu Đure, stigao u Zagreb, obitelji Hrabar tamo više nije bilo. Dok je čekao vijesti iz Zagreba vrijeme je provodio s učiteljicom Darinkom i djevojkom Minkom. Đuro im pomaže u postavljanju predstave, ali kritika je bila oštra, također su mu zamjerali naznake političkog usmjerenja koje su prepoznali u predstavi.

Đuro je bio bijesan jer je krivo prikazan u javnosti i krene pisati novelu pod nazivom Rat u ždrenju. Isprva je sve išlo glatko, bez poteškoća, ali u jednom trenu izgubi inspiraciju i prestane s pisanjem djela koje je završilo u ladici.

Izmučen zbog situacije u kojoj se našao, nezadovoljan gotovo svakim aspektom svog života razmišlja o smrti. Dane provodi promatrajući more i sanjareći o smiraju koji bi mu smrt mogla donijeti. Đurina reputacija je nastavila opadati. Svećenik ga je optužio da ima loš utjecaj na djecu, a nije mu pomogao niti anoniman članak objavljen u novinama. Svi su bili uvjereni da je to djelo Đure, a zapravo ga je napisao muškarac koji ga je htio vrbovati u svoju stranku.

Đuro preinači svoje ranije djelo i na kraju objavi komediju u četiri čina, Revolucija u ždrenju. No, kritika u Zagrebu nije mu bila naklona. Dane je uglavnom provodio s Darinkom i Minkom. Badnjak je proveo s Minkinom obitelji, no nije mogao podnijeti tu veselu obiteljsku atmosferu pa ode u krčmu. Tamo se sukobi s Lukačevskim koji je komentirao njegov odnos s Minkom. Na inicijativu Jagana, kolegom učiteljem koji je jednom prilikom došao na nastavu pijan, organizira se dvoboj između Lukačevskog i Đure. Srećom, za to je ubrzo saznao ravnatelj i smirio situaciju.

Nakon tog incidenta, Đuro se razboli tako da se slabo kretao u društvu. Nakon nekoliko dana Darinka ga posjeti i objasni mu kako se Minka zaljubila u njega. Đuro je bio zbunjen, ponovno je razmišljao o smrti, a pismo Verinog oca posebno ga je porazilo. Naime, u Zagreb je stigla vijest o skandalu oko dvoboja i Verini roditelji odlučili su prekinuti zaruke.

Tugu pokušava izliječiti alkoholom, pa slobodno vrijeme provodi s Jaganom po krčmama. U međuvremenu se Vera udala za Titu pl. Ljubojevića. Jednog dana su se toliko napili da su se skoro obojica utopili u moru. Jagana su nakon toga otpustili, a Đuro je dobio ukor.

Prošle su dvije godine otkako se zaposlio kao profesor, ali još uvijek nije uspio položiti ispit tako da su ga na kraju otpustili. Đuro se povlači u gostionicu gdje piše oproštajno pismo za prijatelja Tošu. Nakon toga zaputi se prema moru.

IVAN KOZARAC, ĐUKA BEGOVIĆ

-roman lika; psihološki roman

Roman prikazuje život glavnog lika Đuke od djetinjstva do njegove materijalne i duhovne propasti, odnosno od djeteta koje je odrastalo u imućnoj i uglednoj obitelji do čovjeka koji je načinom svojega života postao čoban. Usto iz romana se može iščitati mentalitet i vrednovanje ljudi. Poprilična površina zemlje, odnosno imetak u ono vrijeme predstavljao je moć, samim time bogatstvo i ugled. Upravo je to bilo obilježje obitelji Begović. Osim toga, vrlo dobro opisivalo ih je bećarenje, uživanje u životu i vrlo malo odgovornosti i brige za sutra.

Više je problema koji se pojavljuju u romanu. Na samim počecima uočava se problematika odgoja Đuke Begovića koja mu kao odraslom donosi mnoštvo problema. Osim toga, susreće se ne uvijek pristojno ponašanje Šime Begovića koje Đuka, iako uviđa da nije u redu, kasnije uzima kao obrazac ponašanja. No, poanta cijelog romana je smisao pojedinca. Đuka često razmišlja o životu i vodi unutarnji monolog kako živjeti. Vrlo često bavi se pitanjem smisla i na kraju svoga cilja. Međutim, u razmišljanjima se ipak gubi i nastavlja živjeti kako je živio. Svjestan je da ono što čini nije dobro, a s druge strane ne želi postati dio sredine koju ne voli te ne želi pokupiti obrasce njihova ponašanja. Pojavljivanje surovosti i grubosti prema ženi, konjima, onima koji su uz njega i koje voli element je koji se može percipirati kao problem glavnog lika.

Roman je prvenstveno psihološki roman lika; lika koji je fizički zarobljen u selo kojemu psihički ne pripada. Uvijek želi nešto drugačije, a u ono je vrijeme nezamisliva situacija napuštanja sela i formiranje vlastitog života daleko od drugih posebice zato što nije uloženo u njegovo obrazovanje. Iako sam Đuka nije previše naginjao učenju, bio je bistrog uma. No, razmišljanja njegova oca o obrazovanju odvela su ga daleko od učenja.

Đuka kao tridesetogodišnjak, i nakon odsluživanja kazne za ubojstvo svog oca dvoji o tome kako se ponašati i kako živjeti. Skloni smo zaključiti da protagonist romana živi u neprestanom previranju dviju osobnosti one dobre i razumne, te one neobuzdane i divljačke ne mogavši pronaći sredinu između njih.

Roman je pisan u 1. licu, a radnju romana saznajemo retrospekcijom glavnog lika. Djelo je pisano štokavštinom popraćenom slavonskim vokabularom (đeram, egede) što mu daje pečat autohtonosti i originalnosti.

33. DINKO ŠIMUNOVIĆ

• rođen 1873. u Kninu, umro 1933.

• pripada razdoblju hrvatske moderne

• pripovjedač i romanopisac

• djela: Đerdan, Mrkodol, Alkar, Porodica Vinčić, Tuđinac itd.

• smrt i ljubav osnovni su polovi oko kojih se kreće radijus Šimunovićeva pripovijedanja. Tematski vezan za Dalmatinsku zagoru, proučava tragične sudbine svojih likova. Iz njihove nemoći za koju nisu sami krivi, i iz sukoba s bešćutnom prirodom ili društvom proistječu i njihovi unutarnji sukobi, traume, tuge i tjeskobe.

• takav je Salko iz «Alkara», takvi su i Rudica i Boja iz pripovijetke Muljika.

• Šimunovićevi junaci u mnogočemu podsjećaju na slične pasivce i introvertirane junake iz Leskovarovih novela.

• u svojim djelima Š. donosi slikovite zapise pejzaža Cetinske krajine

• pružio je «poeziju» prošlih vremena, oduševljavao se snagom i prekaljenošću naroda, suprotstavljao elemente borbenosti i otpornosti.

• pisao o posljedicama izoliranosti, praznovjerju, ćudi i običajima naših ljudi

Dinko Šimunović, Muljika

Radnja pripovijetke bavi se opisom Manastir Drage i ljudi koji žive u tom mjestu. Ipak jedan je lik izdvojen. To je lik djevojke Boje, odnosno Muljike. Djelo je naslovljeno prema nadimku glavne junakinje. Autor nam je ispričao njezinu priču, život i sudbinu.

U djelu se može uočiti problematika kojom se autor bavi, a to je opis života na selu, seoskih ljudi i običaja koji vladaju u seoskoj sredini, a oblikuju se prema tradiciji. Može vidjeti opis života na selu, u kakvom je odnosu selo prema gradu, kako mještani gledaju na položaj žena u svojoj sredini, na ljubav i junaštvo.

Lirski je opisan krajolik s idiličnim pastoralnim prizorima, zatim susret Boje i Ilije te Bojin grob.

U svim svojim djelima Dinko Šimunović prenio je svoje osjećaje prema prirodi i sjedinio ih u priče o svojim glavnim junacima. Događaje iz prirode na vjerodostojan je način sjedinio s ljudskim osjećajima.

MILAN BEGOVIĆ, Bez trećega

Psihološka drama Bez trećega” napisana je u tri čina, a nastavak je djela Giga Barićeva, studije koja govori o patološkoj ljubomori koja se, bez bilo kakvog povoda, javlja u odnosu između žene i muškarca. Drama ima sličnu temu koja se nadovezuje na Odisejev povratak iz rata, kada je kraj obilježen ubojstvom ljubomornog i nasilnog muža. Na početku djela autor navodi čitatelju da se radnja odvija u Zagrebu, u jednokatnici na Gornjem gradu u Kuševićevoj ulici, krajem veljače 1926. godine, a djelo čine dva lika, Giga i Marko Barić. Teza koju autor postavlja na samom početku djela nam tvrdi da je ljubomora glavnog lika Marka Barića, a koji je opisan kao moderni Odisej, neutemeljena i bez razloga. Uzrok njegove ljubomore se ne nalazi u njegovoj ženi Gigi Barić, nego u njegovom liku, nesigurnosti koja mu preplavljuje maštu. Pravi uzrok ljubomore krije se u klasnoj razlici između Marka i Gige. Noseći u sebi dio užasa koji je proživio, Marko po povratku pronalazi svoju ženu jednako lijepu i šarmantnu kao i kad ju je on zadnji put vidio. Vrijeme nije imalo utjecaj na nju kao na njega. Okruženu brojnim proscima, Marko ne može podnijeti činjenicu da Giga nije prošla agoniju koju je prošao i on, nego je svih osam godina uživala u blagodatima života.

-naslov Bez trećega govori da za ljubomoru treći nije potreban – dvoje je dovoljno

Vrsta djela: drama

Tema: Psihološki pogledi na ljubomoru

Vrijeme radnje: jedna noć, krajem veljače 1926. godine

Janko Leskovar, Misao na vječnost

Misao na vječnost kratka je pripovijetka Janka Leskovara. Mnogi je uzimaju za početak razdoblja hrvatske moderne. Objavljena je 1891. godine u časopisu Vijenac. Janko Leskovar unosi lik, kako govori i sam naslov, koji misli na vječnost. Martić se boji da će u vječnosti (nakon smrti) proživljavati sve strahote koje je doživio za života.

Đuro Martić, crkveni orguljaš i seoski učitelj, nije junak već antijunak djela. On je opterećen svojim mislima i halucinantinim proročanskim snovima (u snu vidi očevu smrt), ne razlikuje san od jave (ne zna je su li mu prijatelji živi ili mrtvi). Pripovijetka se sastoji od četiri dijela. U prvom dijelu Leskovar nas upoznaje s likom Đure Martića i njegovim životom, odnosno njegovim mukama. Saznajemo da više voli noć od dana. U tom dijelu života koji je posvećen snovima vidi pokojnike. Danju ne funkcionira i slabih je živaca (tuče djecu u školi). U drugom dijelu, Đuro Martić na svečanom ručku upoznaje učiteljicu iz susjednog sela. Nakon toga, čak je nekoliko dana u dobrom raspoloženju. Treći dio vraća nas na početak i tada saznajemo njegovu mračnu prošlost i uzrok njegovih muka, a to je samoubojstvo djevojke zbog neuzvraćene ljubavi. U četvrtom, posljednjem dijelu, Martić je poludio.