Sintaksa
REČENICA, RED RIJEČI U REČENICI
Sintaksa –( grč. syntaxis-slaganje) je znanost koja proučava rečenicu i pravila po kojima se odabrane jezične jedinice slažu u nizovima.
Jedinice sintakse su : riječ, sintagma (spoj riječi ) i rečenice.
Riječ je skup slova koja daju smisleno značenje.
Sintagma je sintaktička jedinica sastavljena od najmanje dviju punoznačnica koje su međusobno povezane npr. dobar glas, teško vrijeme.
Rečenica je osnovna jedinica u gramatička organizacija jezika kojom se izriče obavijest (On je otišao u kino. Vani pada kiša.)
Rečenica se kao gramatička jedinica člani na gramatičke komponente: subjekt, predikat, objekt, priložne oznake, a kao obavijesna ( komunikativna ) jedinica na obavijesne komponente: obavijesni subjekt i obavijesni predikat.
Gramatička članjivost: riječi se u rečenici povezuju po određenim pravilima, odnosno jedna riječ otvara mjesto drugoj riječi. Predikat je srce rečenice i on otvara mjesto subjektu, objektu i priložnim oznakama.
Dječak Marko jede jabuku.
Opće je pravilo: subjekt se slaže s predikatom u broju licu i rodu, atribut se slaže s imenicom u rodu, broju i padežu.
Slaganje riječi u rečenici prema licu, broju, rodu i padežu naziva se SROČNOST ili kongruencija.
U rečenici se obično na prvome mjestu nalazi subjekt, zatim dolazi predikat, objekt priložne oznake.
Npr. Marko je sjeo na stolicu ispod lipe.
Ako su članovi rečenice poredani prema formuli S (subjekt), P (predikat), O (objekt), Po (priložne oznake), tada govorimo o gramatičkom – neutralnom redu riječi.
Ako su članovi rečenice poredani tako da prvo ide P ili Po, pa objekt govorimo o stilističkom (retoričkom, obrnutom) redu riječi, inverziju.
10. NEZAVISNO SLOŽENA REČENICA
Nezavisno složenu rečenicu čine dvije rečenice međusobno vezane veznikom. Po značenju veznika i odnosu rečeničnih sadržaja mogu biti:
sastavne: u njima se surečenice povezuju u cjelinu zbog nekog zajedništva. Veznici su: i, pa, te, ni, niti. ( Zatvorio sam prozor te se ponovo vratio u krevet. )
rastavne: njima se izriče da radnja jedne surečenice isključuje radnju druge. Veznik: ili ( Ili jesmo ili nismo.)
suprotne: njima se sadržaj jedne surečenice suprotstavlja sadržaju druge surečenice. Veznici: a, ali, nego, već. ( dani su prolazili, a on nije dolazio.)
isključne: njima se iz sadržaja jedne surečenice isključuje dio sadržaja u drugoj rečenici. Veznici: samo, samo što, jedino, jedino što, tek.
Zaključne: u njima sadržaj druge surečenice proizlazi kao zaključak sadržaja prve surečenice: Veznici: dakle, stoga, zato. ( Radili su stoga ih treba nagraditi.)
11. ZAVISNO SLOŽENE REČENICE
U zavisno složenoj rečenici jedna je surečenica dio gramatičkog ustroja druge surečenice. Surečenica koja drugoj služi kao dio gramatičkog ustroja zaove se glavna rečenice. Surečenica koja o glavnoj ovisi zove se zavisna rečenica. Glavna rečenica ne prethodi uvijek zavisnoj. Kada zavisna stoji ispred glavne, rečenica je u inverziji. ( Iako bijaše siromašna , odjevala se prilično.)
predikatna rečenica: je ona koja se prema glavnoj odnosi kao dio predikata. – Ja je takav da se njime ne može ići.
subjektna rečenica: je ona koja služi glavnoj kao subjekt. Odgovara na pitanje tko?' ili što? Službu veznika imaju riječi: da, kako, gdje. – Govorilo se da od toga neće biti ništa.
objektna rečenica: je ona rečenica koja se prema predikatu glavne rečenice odnosi kao objekt. Službu veznika imaju riječi: da, neka. Odgovara na pitanje za objekt koga? Ili što? – Ljudi su govorili da brodovi rijetko dolaze u luku.
atributna rečenica: je ona rečenica koja pobliže označava imenicu glavne rečenice. Veznici su: koji, što,da. – Išao je prema kući u kojoj je stanovala Marija.
priložne ili adverbne rečenice:
mjesne: je ona rečenica koja dopunjuje glagol glavne rečenice kapo oznaka mjesta. Veznici: gdje, kamo, odakle, dokle. Idi kamo ti je naređeno.
vremenska: je ona rečenica koja dopunjuje glagol glavne rečenice kao dopuna vremena: Veznici su: kad, otkad, odakle, dokad, pošto, dok. – Otišli su u kuno kada su naučili.
uzročna: je ona rečenica koja dopunjuje glagol glavne rečenice kao oznaka uzroka. Veznici su: jer, budući, budući da, zato što, zbog toga što. – Nije išao u kino jer je bio bolestan.
namjerna: je ona rečenica koja označava namjeru s kojom se vrši radnja u glavnoj rečenici. Veznici su da, kako, neka, ne bi. Pitanje- radi čega? S kojom svrhom? – Brodovi su uplovili u luku kako bi se sklonili od oluje.
pogodbena: je rečenica kojom se izriče pogodba ili uvjet potreban da se izvrši radnja glavne rečenice. Veznici su: ako, da, kad, li, ukoliko, samo ako, samo da. – Ako vam prodamo zemlju, morate poštivati vodu.
načinska: je ona rečenica koja dopunjuje glavnu rečenicu kao oznaka načina. Veznici su: kako, kao što, kao da, nego, nego što, negoli.- Govori kao da je glumac.
posljedična: je ona rečenica koja dopunjuje glavnu rečenicu da bi označila posljedicu onoga što se izriče u toj rečenici. – Smijala se toliko jako da su joj potekle suze. Posljedična rečenica odgovara na pitanje koliko? kako?
dopusne: je rečenica u kojoj se dopušta sadržaj glavne rečenice iako se tome protivi sadržaj zavisne rečenice. Veznici su: ma kako, ako i, uza sve, iako itd. – Iako je dugo boravio u tuđini, nije zaboravio svoj jezik.
12. GRAMATIČKO USTROJSTVO REČENICE
Predikat je srce rečenice. Razlikujemo glagolski i imenski predikat.
Predikat izrečen glagolom naziva se glagolskim npr. Marko jede jabuku. Stipe trči ulicom.
Imenski predikat je predikat koji u sebi sadrži pomoćni glagol biti i neko imensku riječ , a to ime može biti imenica, zamjenica, pridjev i broj npr. marko je učenik. Marko je dobar učenik. Marko je prvi. Knjiga je moja.
Subjekt je onaj član koji se u rečenici uvrštava po sročnosti (podudaranje oblika roda, broja i padeža ) s predikatom izričući na što se odnosi obavijest sadržana u predikatu. Po svojoj sročnosti s predikatom subjekt je imenica u nominativu i odgovara na pitanje tko? što? Tko jede? Marko jede.
U službi subjekta osim imenice mogu biti i :
zamjenica ( Ona pjeva.),
glagol u infinitivu ( Pjevati je lako).
Objekt je dopuna kojom se izriče predmet radnje, a mjesto mu u rečenici otvara prelazni glagol. Objekt je najčešće imenica ili koja druga imenska riječ u akuzativu: Marko jede jabuku.
Objekt u akuzativu naziva se izravni ili direktni objekt, a objekt u ostalim padežima neizravni ili indirektni objekt ( Dječak piše pismo majci. –pismo, akuzativ, izravni objekt, majci, dativ- neizravni objekt).
Objekt izrečen prijedložnim skupom tj. prijedlogom i imenicom zove se prijedložni objekt ( Priča se i o znanju.)
Atribut i apozicija su imeničke dopune.
Atribut je riječ koja se dodaje kao bliža oznaka imenici. Atribut može biti: pridjev ( Plavi dječak…), zamjenica ( moja knjiga ), broj ( tri moja brata ), imenica u genitivu ( livadama djetinjstva).
Skup riječi u službi atributa zove se atributni skup – Gledam punu luku klonulih jedara.
Apozicija je imenica koja pobliže određuje drugu imenicu s kojom se slaže u padežu. Moj brat Marko je dobar atletičar.