Čiča Goriot
HONORE DE BALZAC: ČIČA GORIOT, 1834.
Razgovor tijekom kojega Vautrin obrazlaže Rastignacu što treba učiniti kako bi ostvario svoj životni cilj, odnosno ušao u visoko društvo.
Ja ću vam objasniti položaj u kojem se nalazite; ali to ću učiniti s nadmoćnošću čovjeka koji je, pošto je proučio ovozemaljske stvari, uvidio da se može birati samo između ovoga dvoga: ili glupa pokornost ili pobuna...
Znate li kako se ovdje krči put k uspjehu? Bljeskom genija ili spretnom pokvarenošću. U tu masu ljudi treba uletjeti kao topovsko tane ili se uvuci kao pošast. Poštenje ničemu ne služi. Ljudi se povijaju pod silom genija; mrze ga, pokušavaju ocrniti zato što uzima a ne daje; ali mu se podčinjavaju ako ustraje; jednom riječju, obožavaju ga klečeći kad im ne uspije da ga pokopaju u blatu. Pokvarenost buja, a nadarenost je rijetka. Tako je pokvarenost oružje osrednjosti koje ima u izobilju, a njezinu ćete oštricu svugdje osjetiti. Vidjet ćete žene kojima muževi sve u svemu imaju šest tisuća plače, a koje troše više od deset tisuća na haljine. Vidjet čete činovnike s tisuću i dvjesto franaka prihoda koji kupuju posjede.
Vidjet čete kako se žene odaju prostituciji da bi se mogle voziti u kočiji sina francuskog pera koji se u Longchampu smije kretati srednjom stazom... Ne bih nikada završio ako bi trebalo da vam objasnim sve podvale što se tu čine radi ljubavnika, radi krpica, radi djece, radi kuče ili iz taštine, malokad iz kreposti, budite u to sigurni. Zato je pošten čovjek opći neprijatelj. Ali, što vi mislite da je pošten čovjek? U Parizu je pošten čovjek onaj koji šuti i pere ruke. Ne govorim vam o onim jadnim helotima koji posvuda idu na tlaku, a nikada nisu nagrađeni za svoj trud, i koje ja nazivam bratovštinom nesposobnjakovića dragoga Boga. Svakako, vrlina je tu u punom cvatu svoje gluposti, ali je tu i bijeda. Već vidim iznenađeno lice tih čestitih ljudi ako se Bog ružno našali s nama i ne pojavi se na Posljednjem sudu...
Izvucite zaključke. Eto vam života onakvog kakav jest. Život vam nije ništa ljepši od kuhinje, isto toliko smrdi i morate uprljati ruke ako hoćete kuhati; morate samo znati da ih poslije treba dobro oprati: u tome je sve ćudoređe našega doba. Ako vam ovako govorim o svijetu, on mi je sam dao pravo na to, poznajem ga. Mislite da ga kudim? Nipošto. Uvijek je bio takav. Moralisti ga nikada neće izmijeniti. Čovjek je nesavršen. Ponekad je više ili manje licemjeran, pa glupani kažu da jest ili da nije ćudoredan.
1. Kako razumiješ Vautrinovu tvrdnju da pojedinac u pogledu svojega mjesta u društvu može birati samo između glupe pokornosti i pobune?
Kako bi živio pojedinac koji je odabrao prvu, a kako onaj koji je odabrao drugu mogućnost?
2. Slažeš li se s tom tvrdnjom? U kojoj se mjeri ona poklapa s tvojom predodžbom o tome kako funkcioniraju stvari u društvu?
Možeš li pronaći neku životnu situaciju u kojoj izbor ne bi bio ograničen samo na te dvije mogućnosti?
3. S čime povezuje Vautrin vrlinu? Zbog čega se ljudi, po njegovu sudu, trude živjeti u skladu s vrlinom? Zašto spominje Posljednji sud?
4. Što kaže Vautrin, što znači kada se za nekoga kaže da je manje ili više ćudoredan? Može li ljudski svijet, po njegovu sudu, biti bolji? Zašto? Sto ti misliš o tome?
5. Bi li se za Vautrina moglo reći da zastupa amoralizam? Obrazloži.