Jean-Jacques Rousseau, Emile Ili o odgoju
JEAN-JACQUES ROUSSEAU, EMILE ILI O ODGOJU, 1762.
Sama zapovijed da činimo drugome ono što želimo da drugi čine nama, nalazi svoju pravu osnovu samo u savjesti i osjećaju, jer kakav bi me neosporni razlog mogao uvjeriti da ja radim kao netko drugi, naročito kad sam moralno uvjeren da se nikada neću nalaziti u istom slučaju? I tko će mi jamčiti da će se i drugi, sve da se i vjerno držim toga načela, držati njega u odnosu na mene? Zao čovjek vuče korist iz pravednikova poštenja i iz svoga vlastitog nepoštenja. On bi bio potpuno zadovoljan kad bi cijeli svijet, izuzevši njega samog, bio pošten. Sto bilo da se o tome kaže, jasno je da taj ugovor nije sasvim povoljan po čestite ljude. Ali kad me snaga moje iskrene duše poistovjeti s mojim bližnjim, te se, takoreći, osjećam u njemu, ja ne želim da on pati, da ja sam ne bih patio. Ja se interesiram za nj iz ljubavi prema sebi i razlog je zapovijed u samoj prirodi koja mi ulijeva želju za blagostanjem, pa ma na kojem mjestu živio. Iz toga zaključujem da nije istina da se propisi prirodnoga zakona temelje jedino na razumu. Oni imaju čvršći i sigurniji temelj. Ljubav prema bližnjem, koja istječe iz ljubavi prema sebi izvor je čovječje pravednosti.
Pitanja
1. Kako glasi moralna zapovijed koju spominje Rousseau?
2. Iz čega ta zapovijed proizlazi? Zašto Rousseau smatra nezamislivim da bi ona proizlazila iz razuma?
3. Na koji su način povezani ljubav prema bližnjem i ljubav prema sebi? Zašto ljudi vole druge ljude? Što misliš o tome?
4. Što misliš, postupaju li ljudi prema drugim ljudima bolje kada su njihovi postupci vodeni razumom ili kada su vodeni osjećajima?
5. Slažeš li se s Rousseauovom tvrdnjom da „zao čovjek vuče korist iz pravednikova poštenja i iz svoga vlastitog nepoštenja"? Možeš li za to navesti neki primjer? Što misliš, je li to dobar razlog da čovjek bude nepošten?