Teorija moralnog osjećaja
TEORIJA MORALNOG OSJEĆAJA: HUME I ROUSSEAU
1. Što misliš, čime su ljudski postupci češće motivirani: razumom ili osjećajima? A tvoji postupci? Što misliš, koje su prednosti, a koji nedostaci postupanja/ponašanja koje je motivirano osjećajima?
Što misliš, koje su prednosti, a koji nedostaci postupanja/ponašanja koje je motivirano razumom?
Što misliš, postoje li situacije u kojima je dobro da našim postupcima prema drugim osobama upravljaju naši osjećaji? Ako da, koje su to situacije?
Što misliš, postoje li situacije u kojima je loše da našim postupcima prema drugim osobama upravljaju naši osjećaji? Ako da, koje su to situacije?
2. Što misliš, razlikuju li se ljudi više po razumu ili po osjećajima?
Što misliš, hoće li ljudi lakše usuglasiti svoje različite stavove ili interese ako budu vodeni osjećajima ili razumom?
Neki su filozofi u pogledu upotrebe razuma u moralnim stvarima poprilično skeptični. Jedan od njih je i David Hume (1711. -1776.), čuveni škotski filozof. Ljudski je razum, po njihovu sudu, ograničen isključivo na iskaze koji tvrde da nešto jest ili da nije, primjerice, da dva i dva jesu četiri ili da specifična težina vode nije veća od specifične težine olova. No, moralni iskazi ne govore o tome da nešto jest ili nije, već o tome kako bi trebalo ili ne bi trebalo postupiti u nekoj situaciji, ili o tome kakve bismo osobe trebali ili ne bismo trebali biti. Međutim, o tome razum ništa ne može reći, jer on nije u stanju razlikovati vrlinu od
poroka. Tako primjerice, kaže Hume, kada bi netko radije izabrao propast svijeta no ogrebotinu na vlastitu prstu, to uopće ne bi bilo protivno razumu. Također, ne bi bilo protivno razumu ni kada bi netko, posve suprotno, bio spreman prihvatiti i vlastito uništenje kako bi se njime spriječilo i najmanje zlo po neku posve nepoznatu osobu. Stoga razum nije u stanju ni krotiti ili dovoditi u red naše strasti, što mnogi drže da je temelj svake vrline. Toliko uobičajena predodžba prema kojoj se razumno i moralno ispravno podudaraju, po Humeovu je sudu posve - iluzorna.
Tome nasuprot, Hume drži da razlikovanje dobra i zla proizlazi iz nečega što on naziva moralnim osjećajem. Stoga mi ne prosuđujemo što je dobro, a što zlo, već to osjećamo. Taj osjećaj, koji Hume još naziva i osjećajem čovječnosti nije, za razliku od drugih osjećaja, subjektivan i individualan, već je jednak i prisutan u svim ljudima. Zbog toga je moguće reći da on, a ne razum, predstavlja temelj morala.
Pogledamo li malo bolje, vidjet ćemo da i Hume, jednako kao i Aristotel, polazi od pretpostavke o zajedničkoj ljudskoj prirodi, samo što aristotelovski razum zamjenjuje osjećajem čovječnosti, odnosno sućuti. Vjerojatno bi se većina ljudi složila s tvrdnjom da osjećaji imaju određenu ulogu u našim moralnim sudovima. Ne samo da imamo emocionalni odnos prema osobama koje doživljavamo kao dobre, odnosno loše ljude, već takav odnos imamo i prema postupcima koje držimo moralno ispravnima ili neispravnima. No, ukoliko sve naše moralne vrijednosti proizlaze iz osjećaja i ukoliko su svi naši moralno relevantni postupci njima motivirani, utoliko je, čini se, temelj moralnosti na poprilično trusnom tlu. Naime, tada uvijek postoji opasnost da budemo dobri prema ljudima koji su nam dragi, a da prema onima koji nam nisu dragi, ili smo prema njima posve ravnodušni, ne osjećamo nikakvu moralnu obavezu. Uostalom, vjerojatno su se mnogi od nas makar jednom susreli s osobom u koje je osjećaj samoljublja mnogo jači od osjećaja sućuti.
Jean-Jacques Rousseau (1712. -1778.), francuski filozof i književnik, u svojim je djelima stvorio vrlo osebujnu sliku čovjeka kao biča koje je po prirodi dobro. Taj prirodni, autentični čovjek, svojevrsni „dobri", „plemeniti divljak" poistovjećuje se s drugim ljudima jer u njima prepoznaje sebe, odnosno vlastitu ljudskost. Stoga se ne radi o tome da on ima pozitivan emocionalan odnos samo prema nekim ljudima, prema osobama koje su mu osobito drage ili bliske, već prema svim ljudima kao ljudima. Njegovo je ponašanje motivirano prirodnim osjećajem sućuti, odnosno suosjećanja: zato prirodni čovjek neće drugom čovjeku nanijeti zlo, već će suosjećati s njegovom patnjom.
No, gdje je taj prirodni čovjek? Rousseau s popriličnom gorčinom konstatira kako je civilizacija, u kojoj ključnu ulogu ima razum, potisnula tu čovjekovu prirodnost pretvarajući čovjeka u posve racionalno, bešćutno i egoistično biče. Zato on ne vjeruje da ljudsko postupanje u odnosu prema drugim ljudima ili, kako on kaže, „čovječja pravednost", proizlazi iz razuma. Osluškujući glas razuma, čut ćemo tek vlastiti glas i glas vlastitog samoljublja.
DAVID HUME, ISTRAŽIVANJE NAČELA MORALA, 1751.
Kada čovjek drugoga čovjeka naziva svojim neprijateljem, svojim rivalom, svojim suparnikom, svojim protivnikom, tada se smatra da on govori jezikom samoljublja i da izražava osjećaje koji su svojstveni njemu samome te koji proizlaze iz njegovih posebnih okolnosti i situacije. Ali kada bilo kojem čovjeku dijeli epitete pokvarenog ili mrskog ili izopačenog, tada on govori drugim jezikom i izražava osjećaje za koje očekuje da će ih odobravati sva njegova publika. On se ovdje, prema tome, mora udaljiti od svoje osobne i posebne situacije i mora izabrati gledište koje je zajedničko njemu i ostalima; treba pokrenuti neko univerzalno načelo ljudskog ustrojstva i dotaknuti strunu s kojom je cijelo čovječanstvo u suglasju i simfoniji. Ako on, dakle, namjerava izraziti da taj čovjek posjeduje svojstva koja su štetna za društvo, tada je izabrao to zajedničko gledište i dotaknuo je načelo čovječnosti s kojim se, u nekoj mjeri, slaže svaki čovjek. Dokle god je ljudsko srce sastavljeno od istih elemenata kao što je sada, ono nikada neće biti posve ravnodušno prema javnome dobru, niti će biti potpuno nedirnuto sklonostima karaktera i dobrog vladanja. I premda ovaj osjećaj čovječnosti možda i nije općenito cijenjen tako jako poput taštine ili častohleplja, ipak on sam, kao zajednički svim ljudima, može biti temelj morala ili bilo kojeg općeg sustava pokude ili hvaljenja. Častohleplje jednog čovjeka nije častohleplje drugoga, niti će isti događaj ili predmet zadovoljiti obojicu; ali čovječnost jednog čovjeka jest čovječnost svakoga i isti predmet dotiče ovu strast kod svih ljudskih bića.
Pitanja:
1. Što je, po Humeovu sudu, temelj ljudskog morala?
2. Što on navodi kao osnovnu karakteristiku samoljublja?
Što bi bilo suprotno samoljublju? Pokušaj zaključiti, što bi bile osnovne karakteristike onoga što je suprotno samoljublju. Što bi čovjek trebao učiniti želi li se odmaknuti od samoljublja?
3. Jesu li, po Humeovu mišljenju, moguće univerzalne moralne vrijednosti? Kako on obrazlaže svoje mišljenje? Što ti misliš o tome?