Teorija pravednosti
JOHN RAWLS
Teorija pravednosti, 1971.
Pretpostavimo da je društvo manje-više samodostatna asocijacija osoba koje priznaju određena pravila ponašanja kao obvezujuća u njihovim međusobnim odnosima i koje najčešće u skladu s njima i djeluju. Pretpostavimo, nadalje, da ta pravila specificiraju sistem suradnje koji je oblikovan tako da povećava dobro onih koji u njemu sudjeluju. No ipak, društvo je, iako suradnički poduhvat na uzajamnu korist, obilježeno ne samo identičnošću interesa, već i njihovim sukobom. Postoji identičnost interesa, budući da društvena suradnja svima omogućava život koji je bolji no što bi bio na osnovu isključivo individualnih napora. Postoji sukob interesa jer pojedincima nije svejedno kako se raspodjeljuju dobici koji su rezultat njihove suradnje: svatko, težeći svojim ciljevima, želi veći udio. Zato je potreban skup principa, kako bi se moglo odabrati između različitih društvenih aranžmana kojima se određuje ova raspodjela pogodnosti, i kojima bi se podržao dogovor o prikladnim udjelima u raspodjeli. Ti su principi principi socijalne pravednosti: oni donose način određivanja prava i dužnosti u temeljnim institucijama društva i definiraju prikladnu raspodjelu dobitaka i tereta društvene suradnje...
To su principi koje bi slobodne i racionalne osobe, koje brinu za promicanje vlastitih interesa, prihvatile u početnoj situaciji jednakosti, kao ono što određuje temeljne uvjete njihovog udruživanja. Ti principi trebaju regulirati sve iduće sporazume: oni specificiraju vrste društvene suradnje u koje se može stupiti i oblike vlasti koji se mogu uspostaviti. Takav odnos spram principa pravednosti zovem pravednost kao pravičnost.
U koncepciji pravednosti kao pravičnosti izvorna pozicija ... je čisto hipotetička situacija, takvih karakteristika da može dovesti do određene koncepcije pravednosti. Jedno od bitnih obilježja te situacije je da nitko ne zna svoje mjesto u društvu, klasnu pripadnost ili socijalni status, kao što nitko ne zna kakve će sreće biti u raspodjeli prirodnih nadarenosti i sposobnosti, inteligencije, snage i tome sličnom. Pretpostavljam da ne znaju čak ni za svoje poimanje dobra ni za svoje posebne psihičke sklonosti. Principi se pravednosti izabiru pod velom neznanja. To osigurava da nitko, pri izboru principa, nije u boljoj ili lošijoj poziciji zbog prirodnog slučaja ili slučajnosti društvenih okolnosti. Budući da svi zauzimaju podjednake pozicije i da nitko ne može oblikovati principe tako da oni pogoduju njegovu posebnu stanju, principi su pravednosti rezultat pravičnog sporazuma ili pogodbe... Izvorna je pozicija, moglo bi se reći, prikladan inicijalni status quo i stoga su temeljni sporazumi koji su u njemu postignuti pravični.
Pitanja:
1. Pokušaj navesti nekoliko primjera suradnje pojedinaca.
Pokušaj navesti nekoliko primjera njihova međusobnog natjecanja, odnosno nadmetanja.
Što misliš, koje su moguće prednosti i nedostaci suradnje, a koje nadmetanja?
Što misliš, je li za neku zajednicu i pojedince koji je sačinjavaju bolja suradnja ili nadmetanje?
2. Zašto pojedinci, po Rawlsovu sudu, prihvaćaju suradnju?
U čemu se sastoji identičnost interesa članova zajednice?
U čemu se sastoji sukob njihovih pojedinačnih, različitih interesa?
3. Na koji bi način, po Rawlsovu sudu, trebalo doći do temeljnih načela koja ureduju odnose u zajednici? Kako Rawls naziva i opisuje situaciju u kojoj se ta načela donose?
Koje su dvije osnovne karakteristike osoba koje bi mogle sudjelovati u takvom procesu donošenja temeljnih načela?
4. Koje je značenje metafore „vela neznanja"? Pokušajte primijeniti metodu „vela neznanja" na dječake na pustom otoku. Pokušajte primijeniti tu metodu u razredu.