MUBU
MUBU
Nedugo nakon što sam s izdavačem potpisao ugovor za ovaj udžbenik, našao sam se u nebranom grožđu. Shvatio sam da sam se, nesmotren i lakomislen kakav već jesam, upustio u nešto što nadilazi moje sposobnosti. Otkrio sam da je područje etike neizmjerno, a da ja o tome znam veoma malo. Uhvatila me potpuna panika iz koje su me izvukli prijatelji. „Ne kompliciraj si život", govorili su mi, „pa ni drugi autori udžbenika nisu ništa bolji. Ako mogu oni, možeš i ti!"
To me ohrabrilo i prionuo sam na posao. Uzeo sam neplaćeni godišnji u školi. Danju sam obilazio gradske knjižnice, a noću pretraživao internet. Svu svoju ušteđevinu spiskao sam na knjige. Čitao sam i učio tjednima i mjesecima, no moj najveći spoznajni dobitak bio je u tome što sam konačno razumio smisao latinske izreke Ars longa, vita brevis. Ostala su mi još samo tri mjeseca do dana kada sam trebao predati rukopis. Sto je najgore, imao sam osjećaj da što više učim — manje znam.
Prebirući tako jedne noći po internetskim stranicama, ponovno gotovo posve očajan i obeshrabren, naletio sam na efektno dizajniran oglas koji je privukao moju pažnju. Institut za neuroznanstvena istraživanja tražio je dobrovoljce koji bi sudjelovali u finalnom testiranju uređaja pod nazivom MUBU, što je, pokazalo se, skraćenica za metakognitivni uredaj za brzo učenje. Uređaj je, čitao sam na stranicama Instituta, rezultat dugogodišnjeg istraživanja na području neuroznanosti i neurotehnologije. To revolucionarno otkriće domaćih znanstvenika omogućava da se u ljudski mozak, u veoma kratkom vremenu, unese velika količina informacija koje tako postaju sastavnim dijelom nečijeg pamćenja, odnosno znanja. Primarna uloga uređaja je liječenje osoba koje su zbog bolesti ili nekog oštećenja mozga ostale bez određenog dijela svojeg pamćenja, no, uvjeravale su me riječi na ekranu, MUBU će u skoroj budućnosti stajati na raspolaganju i zdravim ljudima koji žele u kratkom vremenu proširiti svoje znanje. Ta će usluga, dakako, biti iznimno skupa, no za osobe koje se uključe u testiranje uređaja ona će biti posve besplatna.
Tri dana kasnije sjedio sam u uredu voditelja projekta dr. Šubića. To sam jutro prošao brojne i temeljite preglede i pretrage i ostalo je još samo da s dr. Šubićem dogovorim detalje. Tretman je dogovoren za idući utorak, trajat će oko 2 sata, no nakon toga ču ostati još 24 sata na Institutu radi promatranja. Ja moram samo u idućih dan-dva dostaviti Institutu popis knjiga iz kojih će se ekstrahirati i kodirati informacije koje će potom biti transferirane u moje dugoročno pamćenje. Došavši kući napravio sam popis od stotinjak knjiga koje nisam stigao pročitati, od Platona i Aristotela pa sve do Singera i Rachelsa.
Kada sam u utorak ujutro došao u Institut sve je išlo kao po špagi: nepunih pola sata nakon dolaska sjedio sam udobno zavaljen u nešto slično naslonjaču, dok su tehničari pričvršćivali na moju glavu neku vrstu kacige koja je raznobojnim žicama bila spojena s MUBU-om. Kada su završili, dr. Šubić mi je dao posljednje upute koje su se, sve u svemu, svodile na to da mimo sjedim i lijepo čekam da sve završi.
„Spremni?" upitao me na kraju.
Kimnuo sam glavom i posljednje čega se sjećam je ruka dr. Šubića kako okreče zeleni prekidač.
Kada sam otvorio oči, još uvijek sam sjedio u istom naslonjaču, a oko mene je stajalo nekoliko osoba u bijelim ogrtačima.
„Kako se osjećate?" upitao me dr. Šubić.
„Dobro. Ne osjećam ništa osobito, samo me malo žulja stražnjica." odgovorio sam.
Ustao sam kako bih malo protegnuo noge. Odveli su me u knjižnicu Instituta i posjeli za radni stol. Netko mi je donio kavu u plastičnoj čaši. Dr. Šubić je stavio na stol nekoliko listova papira i olovku.
„Molim vas da u idućih 45 minuta pokušate odgovoriti na što više pitanja iz ovog testa. Pitanja se odnose na sadržaj knjiga s vašeg popisa i ovaj će nam test pokazati u kojoj smo mjeri uspjeli informacije iz njih ugraditi u vaše pamćenje."
Prionuo sam na posao i za manje od pola sata odgovorio na sva pitanja o knjigama koje nikada nisam čitao. U odgovorima sam koristio izraze koji su mi do tada bili posve nepoznati, poput kategoričkog imperativa, moralne demarkacije, aretaičke etike ili utilitarizma pravila. Čekajući da prođu 24 sata tijekom kojih su me znanstvenici neprestance promatrali i nekoliko puta pregledali, prekapao sam po svojem znanju i sa zadovoljstvom otkrivao nove i nove stvari. U srijedu ujutro sam se srdačno pozdravio sa dr. Šubićem i krenuo kući.
Čekao sam tramvaj i razmišljao što bih sve mogao postići s novostečenim znanjem etike, ne odbacujući ni mogućnost kandidature za redovnog člana HAZU. Kada sam ušao u tramvaj, krenuo sam prema praznom sjedalu na koje se upravo spremao sjesti neki starkelja sa štapom. Odgurnuo sam ga tako da je pao na pod i mimo se zavalio u sjedalu. Nekoliko je budala počelo nešto prigovarati, ali su naglo zašutjeli kada sam ustao i žestoko ispljuskao najglasnijeg od njih. Izašao sam iz tramvaja na svojoj stanici i krenuo prema kući. Na parkiralištu ispred zgrade u kojoj stanujem bio je parkiran nekakav žuti automobil. Budući da me žuta boja živcira, odvalio sam mu oba vanjska ogledala i razbio prednje staklo.
Došavši kući krenuo sam pripremiti nešto za jelo, no u frižideru sam našao tek komadić smežurane paprike i pola bočice napola skorenog senfa. „Ma k vragu", rekao sam sam sebi, „valjda sam nakon svega zaslužio pristojan ručak u dobrom restoranu. Zavirio sam u novčanik i otkrio da imam svega dvadesetak kuna. Sjetivši se da mi je i račun prazan, sam sam sebi rekao da sam glupan što sam nakupovao tolike knjige. Malo sam razmišljao što da učinim, a onda sam pozvonio na vrata prve susjede, udovice u mirovini, gospode Leipold. Kada je otvorila vrata, ispričao sam joj srcedrapateljnu priču o tome kako moram hitno otputovati na sprovod u Metković i zamolio je da mi posudi 1000 kuna. „Vraćam odmah u ponedjeljak!" obećao sam joj drhtavim glasom.
Ručak na račun gospode Leipold bio je sjajan. Pućkao sam cigaru dovršavajući butelju bordoškog crnog kada je u restoran ušlo dvoje mladih ljudi. Prišli su mi, pokazali iskaznice Crvenog križa i ponudili mi uplatnicu pomoću koje u banci mogu uplatiti 25 kuna za pomoć postradalima od nedavnog potresa na Haitiju. Rekao sam im da nisam budala da rasipam svoj novac na takve gluposti. Mladić je zaustio da nešto kaže, no...
Što se dalje zbilo, možete zamisliti i sami. Da skratim priču, te sam se večeri našao u policijskoj stanici, priveden zbog remećenja javnog reda i mira. Dvojica policajaca ispitivala su me o raznim stvarima, između ostaloga i o tome što sam sve radio i gdje sam sve bio toga dana. Kada sam spomenuo Institut za istraživanje mozga, značajno su se pogledali. Jedan je otišao do stola, podignuo telefonsku slušalicu, utipkao nekoliko brojeva i rekao: „Sefe, imamo još jednog s Instituta." Ni pola sata nakon toga bio sam ponovno u Institutu. Sjedio sam u onom istom naslonjaču i čekao da me znanstvenici pregledaju. Nakon što su pregledi završili, došao je dr. Šubić, pozdravio me klimnuvši glavom i namršteno se zadubio u rezultate pretraga.
„Gospodine R", rekao je, „bojim se da imam loše vijesti. Kod vas je, kao i kod još nekih osoba na kojima smo testirali MUBU, došlo do nekih problema."
„Radi li se o nečem ozbiljnom?" upitao sam ga.
„Nažalost, veoma ozbiljnom. Naime, MUBU je, prenoseći u vaš mozak nove sadržaje, izbrisao jedan dio postojećih
„Ali, zašto bi to predstavljalo bilo kakav problem?" upitao sam ga s osmjehom i olakšanjem.
1. Je li, po tvojem mišljenju, neki od postupaka glavnog lika moralno sporan? Obrazloži zašto, neovisno o tome je li tvoj odgovor pozitivan ili negativan. Što misliš, čime su ti postupci motivirani?
2. Jesu li postupci glavnog lika, nakon što je na njemu testiran uređaj, moralno relevantni? Obrazloži.
3. Što misliš, koji je smisao posljednjeg pitanja glavnog lika? Kako bi ti odgovorio/la na to pitanje?