Aristotelova etika

Aristotelova etika

ARISTOTEL I SVRHA LJUDSKOG ŽIVOTA

1.  Pokušaj odrediti koje dobro mogu polučiti sljedeći postupci ili aktivnosti:

-  odlazak zubaru

-  igranje igara na računalu

-  rješavanje testa iz matematike

-  razgovor s prijateljima

-  učenje za razumijevanje

-  pomaganje osobi u nevolji

2.  Pokušaj navesti koji primjer za:

a/ neku aktivnost koja je dobra sama po sebi

b/ neku aktivnost koja je dobra zato što nam omogućava da postignemo ili ostvarimo nešto dobro.

Što ti se čini, koja je od tih dviju aktivnosti vrednija? Zašto?

Aristotelovo (384. - 322. pr.n.e.) utemeljenje moralnosti proizlazi iz njegova viđenja ljudske prirode. Čovjekova se duša, po njegovu sudu, sastoji od nerazumnog i razumnog dijela. Nerazumni dio duše također ima dva aspekta. Prvi od njih, vegetativni, vezan je uz hranjenje i rast, pa nije karakterističan samo za čovjeka, već za sva živa bića. Naime, za Aristotela je duša ustrojstvo organizma, pa je stoga svojstvena svim živim bićima. No, budući da su njihovi organizmi različito ustrojeni, tako im se i duše razlikuju. Drugi aspekt nerazumnog dijela duše Aristotel naziva nagonskim ili apetitivnim, jer iz njega potječu naše želje i žudnje. Na prvi aspekt nerazumnog dijela duše razum ne može utjecati, no na ovaj drugi može, i to tako da upravlja našim nagonima i željama. Apetitivni aspekt ljudske duše dobar je upravo onoliko koliko je pod kontrolom razuma. Čovjeka pak koji želi i uspijeva razumom ukrotiti

svoje nagone i zelje i dovesti ih u red, Aristotel naziva kreposnim. Sve na svijetu, pa tako i čovjek, ima svoju zadaću, funkciju ili svrhu koja proizlazi iz specifičnih osobina svakog biča. Čovjekova je specifična osobina, u usporedbi sa svim ostalim bićima, njegov razum, a odatle slijedi i njegova specifična zadaća ili svrha, odnosno smisao njegova života: živjeti razumno.

Čovjekov život u skladu s njegovom svrhom Aristotel naziva eudajmonia, što se najčešće prevodi hrvatskom riječi blaženstvo. Eudaimon, blažen ili istinski sretan je onaj koji vodi ispunjen život, život kojim se u potpunosti ostvaruje njegova ljudskost. Ili, malo drugačije rečeno: čovjek koji hoće živjeti istinski ljudski, u potpunosti se realizirati kao čovjek, treba živjeti prema razumu. Živjeti pak prema razumu na području ljudske moralnosti znači živjeti kreposno, odnosno moralno ispravno. Dakle, samo krepostan život je istinski ljudski život.

Ljudi se kao osobe, dakako, međusobno razlikuju, pa se tako razlikuju i njihovi životni ciljevi i ono što ih čini sretnim i zadovoljnim. No, usprkos tome, vjeruje Aristotel, svi ljudi imaju jednu zajedničku osobinu koja ih ujedno razlikuje od svih ostalih biča: oni su racionalni. Upravo zbog toga svi oni imaju i zajednički krajnji cilj, nešto što je objektivni smisao ljudskog života i što život svakog čovjeka čini dobrim životom. Ako je tome tako, onda će se iz tog zajedničkog cilja moči izvesti i objektivne moralne vrijednosti koje će biti zajedničke svim ljudima.

U aristotelovskoj etici, jednako kao i kod teorije božjih zapovijedi, potencijalna poteškoća leži u njezinoj polaznoj pretpostavci. Kod Aristotela je ona sadržana u tvrdnji da postoji nekakav sklop nepromjenjivih urođenih obilježja koja su zajednička svim ljudima i obično se naziva ljudskom prirodom, a iz koje se onda može izvesti i smisao ljudskog života. No, mnogi su filozofi vrlo skeptični ne samo u pogledu postojanja ljudske prirode, već i u mogućnost da se iz nje izvede neki univerzalni smisao ljudskog života.

 

ARISTOTEL, NIKOMAHOVA ETIKA

Svako umijeće i svako istraživanje, te jednako tako svako djelovanje i pothvat, teže, čini se, nekom dobru. Stoga je lijepo rečeno da je dobro ono čemu sve teži. Ako, dakle, postoji nekakva svrha naših djela koju želimo zbog nje same, i sve ostalo radi nje ... jasno je da ona mora biti dobro, i to ono najviše.

Smatra se da je blaženstvo takvo više od bilo čega drugog; njega uvijek biramo radi njega samog, a nikada radi čega drugog; dočim čast, užitak, um i sve kreposti biramo zaista i radi njih samih, ali i radi blaženstva, pretpostavljajući kako ćemo s pomoću njih postati blaženi.

Ali i reći kako je blaženstvo najviše dobro čini se uobičajenom izjavom, pa se traži jasnije tumačenje što je ono. Možda se do toga može doći odredi li se što je čovjekova zadaća. Jer kao što je sviraču na fruli, kiparu i svakomu tko se bavi nekim umijećem dobro i vrsnoća, čini se, u dotičnoj zadaći, tako bi bilo i čovjeku, ako postoji neka njegova zadaća. Zar tesar i kožar imaju nekakve zadače i djelatnosti, a čovjek ih nema, nego je rođen bez zadače? Ili pak, kao što oko, ruka i noga i uopće svaki od dijelova bjelodano ima svoju zadaću, i čovjek je ima pored svih njih? A što bi onda bila? Samo življenje je, čini se, zajedničko i biljkama, dok mi tražimo ono svojstveno samo čovjeku; stoga moramo odbaciti hranjenje i rast. Slijedio bi zatim osjetilni život, ali i on se čini zajedničkim i konju i volu i svakoj životinji. Preostaje djelatni život (čovjekovog) razumskog dijela ... Dakle, ako je čovjekova zadaća djelatnost duše prema razumu ... i ako ustvrdimo da je čovjekova zadaća način života koji podrazumijeva djelovanje duše prema razumu, a zadaća dobrog čovjeka djelovanje prema razumu koje je dobro i plemenito, i ako je svako djelovanje dobro izvedeno ukoliko je izvedeno u skladu sa svojstvenom izvrsnošću ... onda je ljudsko dobro djelovanje duše prema kreposti...

Pitanja

1.    Kako razumiješ Aristotelovu tvrdnju da svi naši postupci teže nekom dobru! Potraži u tekstu sinonim za riječ dobro.

2.    Što Aristotel drži da je za čovjeka najviše ili krajnje dobro?

3.    Što bi bila zadaća kuhara? Iz koje specifične osobine, odnosno sposobnosti kuhara proizlazi njegova zadaća? Što misliš, hoće li vješt kuhar kojemu je stalo do kuhanja, ali mu kuhanje u nekom trenutku ne polazi za rukom, biti zadovoljan?

Što je zadaća oka? Iz koje specifične osobine, odnosno sposobnosti oka proizlazi njegova zadaća?

Što je zadaća lava? Iz koje specifične osobine, odnosno sposobnosti lava proizlazi njegova zadaća? Što misliš, ima li to veze s činjenicom da lavovi spavaju u prosjeku 20 sati dnevno?

Što je zadaća čovjeka? Iz koje specifične osobine, odnosno sposobnosti čovjeka proizlazi njegova zadaća? Što je zadaća dobrog čovjeka? Iz koje specifične osobine, odnosno sposobnosti dobrog čovjeka proizlazi njegova zadaća?

4.    Što misliš, koje osobine mora imati profesor da bi bio dobar profesor? Kakva je veza njegovih osobina s njegovom zadaćom?

Što misliš, koje osobine mora imati učenik da bi bio dobar učenik? Kakva je veza njegovih osobina s njegovom zadaćom?

Što misliš, koje osobine mora imati političar da bi bio dobar političar? Kakva je veza njegovih osobina s njegovom zadaćom?

Što misliš, koje osobine mora imati čovjek da bi bio dobar čovjek? Kakva je veza njegovih osobina s njegovom zadaćom?