Antropologija i abnormalno
RUTH BENEDICT, ANTROPOLOGIJA I ABNORMALNO, 1934.
Jedna od činjenica koja najviše začuđuje je kako lagano naše abnormalnosti funkcioniraju u drugim kulturama. Nevažno je koju vrstu „abnormalnosti" uzmemo kao ilustraciju, one koje su znak ekstremne labilnosti ili one poput sadizma, megalomanije ili paranoje: postoje dobro istražene kulture u kojima te abnormalnosti funkcioniraju bez ikakvih problema, uz odobravanje, i očito bez ikakve opasnosti po društvo.
Jedan ekstreman primjer je onaj sa sjeverne pacifičke obale Sjeverne Amerike. Kultura Kwakiuda je, u posljednjim desetljećima 19. stoljeća kada je otkrivena, bila jedna od najvitalnijih u Sjevernoj Americi. Počivala je na obilju ... ne samo da su Kwakiude imali višak ekonomskih dobara, već su stvorili i igru postupanja s bogatstvom. To je postupanje u mnogim detaljima parodija naših vlastitih ekonomskih odnosa, no ono što nas zanima u tom natjecanju su motivi. Porive koji stoje iza njega u našoj bi kulturi nazvali megalomanskim. Takvu neograničenu samohvalu i izrugivanje oponenata teško je pronaći u drugim kulturama. Na sve se gleda kao na uvredu: ne samo na ponižavajuće postupke susjeda ili neprijatelja, već i na svaki neželjeni događaj, poput pada u vodu kada se prevrne nečiji kanu. Sve ugrožava sigurnost nečijeg ega, a prva je pomisao kako se osvetiti, kako sprati sa sebe uvredu. Dok ne smisli način kako da opere obraz, ... Indijanac sa sjeverozapadne obale će, bez ikakvog jela i u potpunoj tišini, prosjediti okrenut prema zidu. Iz toga će se stanja pokrenuti kako bi poduzeo nešto što će mu, prema tradicionalnim pravilima, vratiti ugled u njegovim vlastitim očima i u očima zajednice: razdijelit će dio imetka koji je dovoljan da spere s njega ljagu ili će poći u lov na nečiju glavu kako bi netko drugi morao tugovati. Nijedan od tih dvaju postupka ne predstavlja specifični odgovor na tugovanje kroz koje je upravo prošao, već su oni pomno usmjeravani na vračanje istom mjerom. Ukoliko nema novca koji bi mogao razdijeliti i ukoliko nikoga ne uspije ubiti kako bi nekoga drugoga ponizio, moguće je da si oduzme život. On je, u skladu sa svojim pogledom na život, sve uložio u određenu sliku o sebi, pa kada se balon njegova samopoštovanja rasprsnuo, nije više imao snage suočiti se s time i propast njegova ega bacio ga je na koljena.
Ponašanje koje se na sjeverozapadnoj obali cijeni i drži časnim u našoj se kulturi drži abnormalnim, no još uvijek je dovoljno blisko stavovima naše vlastite kulture kako bismo ga mogli razumjeti.
Normalnost je definirana kulturom. Odrasla osoba oblikovana prema porivima i standardima takvih kultura prema našim bi standardima bila abnormalna. U svojoj vlastitoj kulturi, ona je stup na kojem počiva društvo, krajnji rezultat društvom usađenih običaja... Većina načina oblikovanja osobnosti koji nama izgledaju abnormalno u drugim se civilizacijama nalaze u temeljima institucionalnoga života. I obrnuto, na najcjenjenija obilježja naših normalnih pojedinaca u drugačije organiziranim kulturama gleda se kao na zastranjenje.
Pitanja
1. Kako glasi ključna tvrdnja teksta? Slažeš li se s tom tvrdnjom? Obrazloži.
2. Možeš li naći neki tip ponašanja koji se u našoj kulturi cijeni i podržava, a koji bi iz očišta neke druge kulture mogao izgledati kao nešto nenormalno?
Možeš li naći neki tip ponašanja koji se u našoj kulturi nekada cijenio i ohrabrivao, a koji bi iz današnje perspektive izgledao kao nešto nenormalno?
Možeš li naći neki tip ponašanja u našoj kulturi koji neki ljudi prakticiraju ili podržavaju, a koji je za tebe nenormalan? Ako da, što misliš, treba li takav oblik ponašanja tolerirati?
3. Što misliš, da li to što u različitim kulturama postoje različite moralne norme znači da su sve moralne norme jednako dobre? Obrazloži.