Gigov prsten
Gigov prsten
PLATON, DRŽAVA
Platonova Država pisana je u obliku dijaloga, odnosno rasprave. Ovaj odlomak donosi riječi jednog od sudionika rasprave koji se zove Glaukon.
A da i oni, koji čine pravednost, to čine nerado i samo zato, što ne mogu nepravdu činiti, najbolje bismo razabrali iz sljedećeg primjera: da damo jednome i drugome, i pravedniku i nepravedniku, slobodu da čini što hoće, pa da pratimo i gledamo, kamo će jednoga i drugoga želja vuči. Doista bismo zatekli pravednika, da ide onamo, kamo i nepravednik; jer po prirodi teži svako biće za vlastitim probitkom, kao za nečim dobrim, ali ga zakon silom navraća, da poštuje jednakost. A bila bi sloboda, koju mislim, poglavito ovakva: kad bi oni dobili moć, kakvu kažu da je nekada dobio Gigo, praotac lidijskoga kralja. On je bio pastir u službi tadašnjega kralja lidijskoga; jednog se dana, tako kaže priča, poslije velikog nevremena i potresa raspukla zemlja i nastao ponor baš na mjestu, gdje je pasao. Kad on to opazi, začudi se i sade dolje te pored drugih čudesa pričaju, da je vidio šuplja mjedena konja s vratašcima.
Kad je na njih zavirio, vidio je unutra mrtvaca, kako mu se pričinilo, većih razmjera od obična čovjeka; on nije ništa imao nego na ruci zlatan prsten. Pastir ga je skinuo i izišao. Kad su se pastiri po običaju sakupili, da na koncu mjeseca jave kralju o stadima, dođe i on s prstenom. Dok je s ostalima sjedio, slučajno je okrenuo zarez prstena prema nutarnjoj strani ruke, a nato je postao nevidljiv onima, koji su kraj njega bili, i oni su o njemu razgovarali, kao da je otišao. On se čudio, opet se prstena dotaknuo i okrenuo je zarez van, i nato je postao vidljiv. Opazivši to, iskušavaše prsten, ima li tu moć, i zaista: kad je zarez unutra okretao, postajaše nevidljiv, a kad ga okretaše van, vidljiv. Brzo mu je iza tog otkrića uspjelo, da bude medu glasnicima, koji su išli kralju. Kad dođe na dvor, zavede njegovu ženu, navali s njom na kralja, ubije ga i prisvoji sebi vladu. Kad bi se dakle našla dva takva prstena, pa bi jedan nataknuo pravednik, a drugi nepravednik, nitko, čini se, ne bi bio tako nesalomljivo čvrst, da bi ostao kod pravednosti i htio uzdržavati se i ne dirati u tuđe, kad bi mogao i s trga bez straha po volji uzimati, i u kuče zalaziti pa ljubiti žene po volji, i ubijati i iz tamnice po volji oslobađati, te ostalo radi ti kao bog medu ljudima. Tako ne bi ništa drukčije radio od nepravednika, pa bi obadva išli istim putom. To bi svatko uzeo za velik dokaz, da nitko nije svojevoljno nego pod silu pravedan, budući da pravednost pojedincu nije dobro; jer svatko čini nepravdu, gdje god misli da će je moči činiti. Zaista svaki čovjek neporecivo misli, da pojedincu mnogo više koristi nepravda od pravednosti. Jer ako tko kraj povoljne prilike ne bi nikada ništa htio učiniti krivo ni u tuđe dirnuti, učinio bi se onima, koji bi to vidjeli, najbjedniji i najluđi, ali bi ga pred svijetom hvalili i obmanjivali se međusobno, iz straha, da ne bi trpjeli nepravdu.
Pitanja
1. Zašto ljudi, po Glaukonovu sudu, postupaju pravedno? Je li sklonost k pravednosti sastavni dio ljudske prirode ili je riječ o nečemu drugome? Čemu sva bića po prirodi teže?
2. Što bismo, po Glaukonovu uvjerenju, otkrili kada bismo ljude „testirali" tako da im damo prsten poput onoga iz priče o Gigu ili poput onoga iz Gospodara prstenova? Kako Glaukon vidi ljudsku prirodu? Slažeš li se s njime? Obrazloži.