CARNET - Arhiva 2021 Loomen

Prvi tekst

Čovjekovo traganje za smislom primarna je motivacija u njegovom životu, a ne „sekundarna racionalizacija” instinktivnih poriva. Taj je smisao jedinstven i specifičan zato što ga mora i može ispuniti samo on sam; tek će onda poprimiti značenje koje će zadovoljiti njegovu vlastitu volju za smislom.

(...) smisao života razlikuje (se) od čovjeka do čovjeka, iz dana u dan, iz sata u sat. I stoga nije važan smisao života općenito već smisao života određenog pojedinca u danom trenutku. Općenito postavljeno pitanje moglo bi se usporediti s pitanjem postavljenom šahovskom prvaku: „Recite mi, majstore, koji je najbolji potez na svijetu?” Ne postoji najbolji pa čak ni dobar potez, a da nije vezan za određenu situaciju u partiji i za određenu osobnost čovjekova protivnika. Isto vrijedi za ljudsko postojanje. Čovjek ne bi trebao tražiti apstraktan smisao života. Svatko ima svoj specifičan poziv ili misiju u životu da ispuni konkretan zadatak. Zato se nijedan pojedinac ne može nadomjestiti niti se njegov život može ponoviti. I zato je pojedinčev zadatak jedinstven baš kao i njegova sposobnost da ga ispuni.

(...) Tvrdnjom da je čovjek odgovoran i da mora ostvariti potencijalni smisao svojeg života želim naglasiti da se pravi smisao života treba otkriti u svijetu, a ne u samom čovjeku ili njegovoj psihi kao da se radi o zatvorenom sustavu.

(...) Od čovjeka se ne traži, kao što neki filozofi egzistencijalisti uče, da trpi besmisao života nego da podnosi svoju nesposobnost da racionalno shvati životnu bezuvjetnu smislenost. (...)

[I zato] prolaznost postojanja nikako ne čini postojanje besmislenim. Ali u njoj leži naša odgovornost: zato što sve ovisi o našem ostvarenju u biti prolaznih mogućnosti. Čovjek neprestano izabire između mnoštva postojećih mogućnosti: koje će od njih biti osuđene na nepostojanje, a koje će biti aktualizirane? Koja će odluka jednom zauvijek biti ostvarena, postati besmrtan „otisak stopala u pijesku vremena”? Čovjek u svakom trenutku mora odlučivati, bilo dobro ili loše, što će biti spomenik njegovu postojanju. (...)

Viktor E. Frankl, Čovjekovo traganje za smislom

Drugi tekst

(...) Što je vrijedno u životu, štoviše u svijetu uopće? Što valja prisvojiti, pojmiti, vrednovati da bi se bilo čovjekom u punom smislu riječi? (...) Naš ljudski život, gledano iz blizine, ne sastoji se ni od čega drugog doli od neprekidnog lanca nadolazećih i prolazećih situacija – od najprolaznijih, najslučajnijih trenutačnih odnosa sve do najdubljih, najvažnijih, trajnih sveza koje povezuju čovjeka s čovjekom. (...)

Život današnjeg čovjeka nije povoljan za produbljenje. Njemu nedostaje mira i kontemplacije, to je život nespokojstva i žurbe, natjecanje bez cilja i promišljenosti. Tko se načas zaustavi, u sljedećem je času već prevladan. I kao što se smjenjuju zahtjevi izvanjskog života, tako se smjenjuju i dojmovi, doživljaji, senzacije. Uvijek gledamo na ono najnovije, nama vlada ono posljednje, a pretposljednje

je zaboravljeno, još prije nego je pravo viđeno, da ne govorimo pojmljeno. Živimo od senzacije do senzacije. I naše ulaženje u stvar je površno, naš se vrijednosni osjećaj otupljuje u lovu na ono senzacionalno. Moderni čovjek nije samo u nemiru i žurbi, on je također otupio, on je blaziran, njega ništa više ne uzdiže, ne zahvaća, ne dohvaća u njegovoj najunutarnjijoj sferi. Napokon, on za sve ima samo još ironičan ili umoran smiješak. Da, na kraju on od svoje moralne zaspalosti čini čak vrlinu. (...) I tako se on zadovoljava pozom da stoji iznad svega, što zapravo skriva njegovu unutarnju prazninu. (...)

Nicolai Hartmann, Etika