CARNET - Arhiva 2021 Loomen

Jednakost i pravednost

Priča o Grgi i profesorici B., iako se nalazi u udžbeniku, nije tek školska priča. Ona je prije, kako se to obično kaže u medijima, „priča iz života". Glavni junaci se možda ne zovu Grga i profesorica B., ali je zaplet posve životan. Život, naime, nije gradski promet u kojem nam je manje-više zajamčeno da ćemo sigurno stići na cilj slijedimo li putokaze i poštujemo li prometne propise. U prometu su stvari, na svu sreću, prilično jasne: ako je zeleno, voziš, ako je crveno, staneš. Dobro, tu i tamo čovjek mora razmisliti u koju će prometnu traku, ponekad se motor ugasi na semaforu pa nervozni vozači trube, no, sve u svemu, stvari su poprilično regulirane i predvidljive.

Priča o Grgi i profesorici B. stavlja nas u situaciju u kojoj se svatko od nas našao makar jednom u životu: htjeli bismo postići nešto dobro, postupiti ispravno, ali nismo sigurni što bismo trebali činiti i kako postupiti a da to bude dobro i ispravno. Profesorica B., jasno je, može učiniti dvije stvari: može jednostavno zbrojiti Grgine bodove i na osnovi toga dati mu dvojku ili pak dodati dva boda pa će Grga dobiti ocjenu više. No, problem je u tome što profesorica ne zna koji bi od tih dvaju postupaka bio ispravan, jer postoje razlozi koji govore u prilog jednom, ali i oni koji govore u prilog drugom postupku. Može li se to uopće znati? I ako da, kako?

Prije no što razmotrimo moguće odgovore na ta pitanja, bilo bi korisno pojasniti neke stvari, ponajprije značenje termina moralno dobro i moralno ispravno. Oni se često koriste kao sinonimi, pa se kaže da je neki postupak dobar ili moralno ispravan, a da je netko dobar ili loš čovjek. No, kada bismo za nekoga rekli da je neispravan, a ne da je loš čovjek, to bi zazvučalo prilično neobično. Zato se u etici ta dva termina najčešće upotrebljavaju na zamjetno različite načine: za postupke se kaže da su ispravni ili neispravni, dok su stanja dobra ili loša. Tako je, primjerice, laganje moralno neispravno, dok je pomaganje drugoj osobi moralno ispravno. Za razliku od toga, poštenje ili sreća su dobri, dok su sebičnost ili patnja loši.

Riječ dobro, dakako, ne upotrebljava se samo u moralnom smislu. Tako za osobu koja zna prirediti ukusan obrok kažemo da je dobar kuhar, za onu koja vješto i sigurno vozi da je dobar vozač, a za onu koja uspješno liječi ljude da je dobra liječnica. No, očito je da dobro u svim tim slučajevima označava neku pozitivnu vrijednost. Za neke od tih dobrih stvari smatra se da su dobre same po sebi, dok su druge dobre zato što dovode do nečeg dobrog. Medu ove prve, intrinzično dobre stvari, najčešće se ubrajaju, primjerice, sreća ili zdravlje. Ljudi ne teže sreći zato što bi im ona omogućila nešto drugo, već zato da bi bili sretni. Za razliku od toga, posjedovanje novca tek je instrumentalno dobro: ono je dobro ukoliko omogućava da se pomiču njega postigne nešto što je dobro. Kada biste završili na pustom otoku usred oceana s kovčegom punim novca, on bi vam bio posve bezvrijedan. No, za razliku od novca, zdravlje bi vam tada bilo i te kako vrijedno.

SREĆA, KORIST I DOBROBIT

Vratimo se sada našoj zdvojnoj profesorici i njezinoj moralnoj dilemi. Njoj su na raspolaganju dva postupka i šest obrazloženja, tj. odgovora na pitanje zašto bi trebalo postupiti na određeni način. Želi li donijeti najbolju moguću odluku, ona mora evaluirati ta obrazloženja. Obrazloženje koje se pokaže najboljim, bit će ujedno odgovor na pitanje kako treba postupiti.

Pogledajmo ponajprije obrazloženja c i e. Prema prvome od njih, profesorica ne bi smjela dodati Grgi dva boda zato što bi to bilo na štetu drugih kandidata za upis na studij elektrotehnike. Naime, Grga bi, s četvorkom iz matematike i odličnim uspjehom, imao veći broj bodova no što bi realno trebao imati, a to znači da se makar jedan od kandidata zbog toga ne bi uspio upisati na taj fakultet. Prema drugom od tih dvaju obrazloženja, profesorica bi trebala dodati Grgi dva boda jer bi mu time uvelike pomogla da ostvari svoj važan životni cilj. Ova dva obrazloženja, koliko god sugerirala posve suprotne postupke, imaju nešto zajedničko. Oba, naime, pretpostavljaju da trebamo postupati tako da svojim postupcima koristimo ili, u najmanju ruku, ne štetimo drugim ljudima. Imamo li na umu da drugima koristimo kada naši postupci pridonose njihovoj dobrobiti ili sreći, tada je jasno da oba obrazloženja koriste istu vrijednost kao kriterij za vrednovanje nekog postupka. Postupak je, naime, onoliko dobar koliko doprinosi dobrobiti ili sreći onih na koje se naši postupci odnose.

Obrazloženja a i d su pak osjetno drugačija. Prvo od njih kaže da profesorica ne bi trebala Grgi dodati dva boda zato što njegov test treba ocjenjivati na isti način kao i testove drugih učenika i učenica, a drugo pak da bi dodavanje dva boda Grgu stavilo u privilegirani položaj. U oba se slučaja sugerira da bi dodavanje dva boda bilo pogrešno zbog toga što profesorica ne koristi jednake kriterije, odnosno što ne postupa prema svim učenicima i učenicama jednako. Vrijednost pomoću koje se sada evaluira postupak je jednakost: ispravan je onaj postupak kojim se prema svima odnosi jednako. Što to, ustvari, znači?

JEDNAKOST I PRAVEDNOST

Ideja da prema svim osobama treba postupati jednako polazi od pretpostavke da su sve osobe jednako vrijedne. Dakako, neke od tih osoba volimo više, a neke manje, neke uopće ne volimo, prema drugima smo posve ravnodušni, a za mnoge ne znamo ni da postoje. Zato nam taj zahtjev na prvi pogled djeluje veoma neobično i gotovo da je posve suprotan načinu kako obično razmišljamo. Naime, za neke bismo ljude učinili gotovo sve, za druge tek ponešto, a za treće gotovo ništa. Koliko bismo pak za nekoga učinili, to ovisi koliko nam je do te osobe stalo, koliko je volimo, koliko nam je draga ili koliko je cijenimo. No, zahtjev za jednakim postupanjem ne polazi od toga koliko je neka osoba nama vrijedna, već od ideje da je svaka osoba kao ljudsko biče sama po sebi vrijedna. Dakako, taj zahtjev ne podrazumijeva da prema svim osobama u svakom pogledu treba jednako postupati, već samo u pogledu postupaka koji uključuju neku moralnu obavezu. Recimo, posuđivanje novca drugoj osobi općenito ne predstavlja moralnu obavezu, pa je sasvim razborito da nekim ljudima u nekim slučajevima posudimo novac, a drugim ljudima u nekim drugim slučajevima ne. Kada bi vas prijatelj zamolio da mu posudite novac da bi kupio sendvič, pretpostavljam da ne biste oklijevali, samo kada biste imali kod sebe dovoljno novca. No kada bi vas na ulici zaustavila nepoznata osoba i zamolila da joj posudite 100 kuna jer joj baš toliko nedostaje za novi mobitel, sva je prilika da novac ne biste posudili ni kada biste ga imali. No, zamislite da se nađete u situaciji u kojoj se neka osoba utapa i da je možete spasiti bez opasnosti da time ugrozite vlastiti život ili zdravlje. Što mislite, bi li trebalo jednako postupiti, neovisno o tome radi li se o vašem prijatelju, prijateljici ili pak posve nepoznatoj osobi?

Obrazloženja b i c također su na određeni način povezana s jednakosti, ali ona na nju bacaju malo drugačije svjetlo. Prema prvom obrazloženju profesorica bi trebala Grgi dodati dva boda jer on nije u istoj situaciji kao i drugi, a prema drugome to ne bilo opravdano jer svatko treba dobiti onu ocjenu iz testa koju je zaslužio. Pogledamo li malo bolje, vidjet ćemo da prvo obrazloženje sugerira da prema Grgi ne bi trebalo postupati na jednak način kao prema ostalima, zato što između njega i ostalih postoji jedna važna razlika. Grga, naime, nije mogao platiti instrukcije kao što su to mogli mnogi drugi odlikaši, koji su upravo zahvaljujući instrukcijama naučili bolje i tako dobili odlične ocjene. Stoga bi mu, na neki način, trebalo nadoknaditi to što, ne svojom krivnjom, živi u situaciji koja ga, u usporedbi s drugima, stavlja u osjetno lošiji položaj. Koliko god ta dva obrazloženja podržavala posve suprotne postupke, ona se pozivaju na istu vrijednost, na pravednost.

Pravednost je, jednako kao i jednakost, jedna od ključnih vrijednosti na koju se pozivaju moralne, ali i političke filozofije. Stoga je očito da se pravednost doživljava i kao etička i kao politička vrijednost. Tako Aristotel, kada uspoređuje pravednost s ostalim ljudskim vrlinama, kaže da se vrline poput umjerenosti ili dobroćudnosti očituju u primjerenom odnosu čovjeka prema samome sebi, dok se pravednost očituje u primjerenom odnosu prema drugima. Jedna vrsta pravednosti o kojoj govori Aristotel je distributivna pravednost i ona se odnosi na raspodjelu (distribuciju) različitih dobara. Pravedna će se osoba pri podjeli dobara voditi načelom jednakosti: ako su oni kojima se dobra dijele jednaki, tada će svatko od njih dobiti jednaki dio. Međutim, ukoliko oni nisu jednaki, tada ni njihovi dijelovi ne smiju biti jednaki. Dakako, ovdje je ključno pitanje u kojem su pogledu sudionici razdiobe jednaki ili nejednaki? Jednakost na osnovi koje se u takvim slučajevima dijeli najčešće se odnosi na doprinos ili zasluge. Ako su doprinosi ili zasluge sudionika diobe jednaki, tada i njihovi dijelovi trebaju biti jednaki. No, ukoliko zasluge i doprinosi nisu jednaki, tada pravednost zahtijeva da ni njihovi dijelovi ne budu jednaki.

Druga je vrsta Aristotelove pravednosti korektivna pravednost koja se primjenjuje u sporovima između ljudi koji se rješavaju na sudu, poput prevare ili krade. Budući da u takvim slučajevima dolazi do nejednakosti, jer se jedna osoba (zločinac) okoristila, dok je drugoj (žrtvi) nanesena šteta, pravedan će sudac kažnjavajući zločinca ponovno uspostaviti jednakost.

Osnovna ideja pravednosti očituje se u latinskoj maksimi koja kaže suum quique tribuere, odnosno svakomu što mu pripada. Nešto slično tvrdio je i bizantski car Justinijan (6. st.) kada je napisao da je pravednost „postojana i trajna volja da se svakomu prizna pravo koje mu pripada". U oba se slučaja, baš kao i u Aristotela, pravednost povezuje s jednakošću, i to u dva smisla. Prvo, oni kojima pripada jednako, jednako trebaju i dobiti, i drugo, ono što će netko dobiti mora biti jednako onome što mu pripada. Dakako, tada dolazimo do ključnog pitanja: što kome pripada?

U Grginom slučaju na to bismo pitanje mogli odgovoriti dvojako. Prvo, mogli bismo reći da svakome pripada ona ocjena koja odgovara pokazanom znanju u testu. Tada bi bilo pravedno da Grga dobije dvojku, jednako kao i drugi koji su pokazali približno jednako znanje. No, mogli bismo ponuditi osjetno širi odgovor i reći da svim učenicima pripadaju jednake šanse da upišu fakultet koji žele. Budući da Grga, za razliku od drugih odlikaša za kojima ne zaostaje po sposobnostima, nije imao novaca da plati dodatnu poduku, bilo bi pravedno dodati mu dva boda i tako izjednačiti njegove šanse sa šansama ostalih.

Rimska boginja pravde, Justicija, prikazuje se s vagom u jednoj ruci, mačem u drugoj i povezom preko očiju. Povez preko očiju, jasno je onemogućuje Justiciji da vidi kome dijeli pravdu. Pred pravdom su svi jednaki pa je posve svejedno tko stoji pred boginjom. No, čini se da pravda nije slijepa samo u tome smislu: ona je slijepa i za posljedice izvršavanja pravde. Latinska izreka fiat iustitia et pereat mundus, neka se izvršava pravda, pa makar svijet propao, sugerira da je pravednost iznad svega, pa i iznad ljudske sreće ili nesreće.

ARISTOTEL - NIKOMAHOVA ETIKA

Od pravednosti... jedna je vrsta ono što je u razdiobama časti ili novaca ili ostalih stvari što su razdjeljive ... a druga je vrsta ono što ispravlja u uzajamnim ugovorima.

Budući da je nepravedan čovjek nejednak i nepravedan je čin nejednak... Dakle, ako je nepravedno nejednako, ono pravedno je jednako, kao što se svima čini da jest, čak i bez dokaza... Dakle, ono što je pravedno zahtijeva najmanje četiri stvari: dvije su osobe za koje je nešto pravedno, a druge dvije su stvari u kojima se ono očituje. I ista će jednakost biti u jednima i u drugima; ne budu li jednaki, neće imati jednake dijelove, a otuda nastaju sukobi i žalbe kad imaju i dijele nejednake dijelove jednaki ili nejednaki jednake dijelove. To je jasno i po načelu dodjele prema zasluži. Svi se, naime, slažu kako ono što je pravedno pri razdiobama treba biti prema zasluži, samo što u tome svi ne podrazumijevaju istu vrstu zasluge, nego je demokratima ona bivanje slobodnim građaninom, oligarsima bogatstvo ili plemenito porijeklo, a aristokratima izvrsnost...

Preostalo pravedno je ono što ispravlja a koje se javlja i u voljnim i u protuvoljnim ugovorima... Ono što je pravedno u tim ugovorima nešto je jednako, a ono nepravedno — nejednako. I tu uoče nije važno da li je dobar čovjek uskratio lošem ili pak loš dobromu, ni da li je preljub učinio dobar ili loš, nego se zakon osvrće samo na razliku u šteti, i postupa s dotičnima kao s jednakima, ako je jedan nanio nepravdu a drugome je nanesena, i ako je jedan pričinio štetu a drugomu je pričinjena. A budući da je to nepravedno i nejednako, sudac nastoji izjednačiti. Ako je jedan ranjen, a drugi je ranio, ili je jedan ubio a drugi ubijen, onda su trpljenje i djelovanje nejednako razdijeljeni, pa sudac nastoji kaznom izjednačiti.

Pitanja:

1.  O koliko vrsta pravednosti govori Aristotel? Kako ih naziva?

2.  Kojim se područjem ljudskih odnosa bavi distributivna pravednost? Što se u takvim slučajevima dijeli?

Kako bi trebalo dijeliti dobra a da to bude pravedno? Bi li, u tom slučaju, profesorica trebala Grgi dodati dva boda ili ne?

Oko čega se ljudi razilaze kada je riječ o načelu podjele prema zasluži? Prema kojoj bi vrsti zasluge profesorica B. trebala dijeliti ocjene?

3. Zamisli da četvorica prijatelja zajednički grade kuću koju će kasnije prodati i podijeliti zaradu. Jedan je od njih kupio zemljište i materijal za gradnju, drugi je izradio projekt i pobrinuo se da dobiju sve dozvole, dok su preostala dvojica izgradila kuću. Kako bi, po tvojem sudu, trebalo podijeliti zaradu da podjela bude pravedna?

4. Kojim se područjem ljudskih odnosa bavi korektivna pravednost? Što bi u takvim slučajevima značilo nekome nanijeti nepravdu? Što bi trebalo učiniti da se ostvari pravda?