Čovjek kao društveno biće

Čovjek kao društveno biće

Suživot kao potreba

U poglavlju o identitetu izgradili smo znanja o sebi i o različitim čimbenicima koji utječu na izgradnju slike o sebi i o drugima. Uvidjeli smo da se međusobno razlikujemo po mnogim obilježjima identiteta, ali i da na te razlike nije opravdano gledati kao na valjan kriterij m temelju kojeg bismo nekoga smatrali manje vrijednim. Zbog proglašavanja ljudi nejednakima na temelju razlika u slučajnim obilježjima identiteta koje postoje medu njima, u povijesti čovječanstva dogodile su se mnoge nepravde i tragedije. No povijest je učiteljica života Najvažniju lekciju, onu o prihvaćanju različitosti i ravnopravnosti svih ljudi, još učimo.

Priznanjem različitosti kao izvora bogatstva u modernom su društvu postavljeni temelji za ispravljanje povijesnih nepravdi i unapređenje zajedničkog života. Ujedinjeni u različitost jedna je od poruka kojima se izražava načelo jednakosti medu različitim ljudima koji dijele jedan jedini svijet. Izvor je te jednakosti u činjenici da svaki čovjek pripada vrsti živih bića koju je znanost nazvala Homo sapiens - u prijevodu na hrvatski jezik: „umni čovjek". Glavno je i svim ljudima zajedničko obilježje upravo um - najviša spoznajna moć koja spaja pojedina iskustva i kojom čovjek zaključuje o općim načelima. Svaki čovjek kao umno biće i pripadnik ljudske vrste ima neotuđivu vrijednost koju nazivamo dostojanstvom.

Čovjeka možemo nazvati bićem prirode ili prirodnim bićem jer je vezan za prirodni svijet iz kojeg i proizlazi te čijim zakonitostima podliježe, kao i sva druga živa bića. No čovjeka smo nazvali i bićem kulture ili kulturnim bićem kako bismo naznačili njegovu posebnost u od-nosu prema drugim živim bićima. Zahvaljujući umu kao temeljnom obilježju, čovjek je je­dina vrsta koja gradi kulturu. Um je izvor stvaralačke moči čovjeka koji stvara i gradi - od nastambi i naselja, preko zajednica i država, religija i pravila ponašanja, sve do umjetničkih djela i proizvoda tehnike. No to čovjek niti je mogao u prošlosti, niti može danas, niti će ikada moči u budućnosti postići sam. Od početaka povijesti čovjek se morao udruživati kako bi opstao u prirodi. Stoga je nužda - prijeka potreba - potaknula ljude na zajednički život u zajednici, na suživot.

Društvenost kao temelj međuljudskih odnosa

Opisujući čovjeka, Aristotel ga zove zoon politikon. Najvjerniji prijevod toga ključnog obi­lježja čovjeka prema Aristotelu bio bi „društvena životinja". Antički filozof zapravo nas uči da je čovjek biće zajednice, odnosno društveno biće. Ljudsku prirodu Aristotel smatra nepromjenjivom, a po toj nepromjenjivoj prirodi nijedan čovjek samom sebi nije dovoljan - inače bi bio „ili zvijer ili bog". Stoga potrebu čovjeka za drugim čovjekom Aristotel sma­tra sastavnim dijelom nepromjenjive ljudske prirode. Kako se ljudski život u svojoj punini može živjeti samo uz druge, za svakog je čovjeka karakteristično da ima nagon za životom i djelovanjem u zajednici - isprva od obiteljske zajednice pa sve do države kao savršene zajednice koja u sebi sadržava sve druge oblike zajednica. Tek u zajednici, odnosno u državi, koja je najbolji oblik zajednice, čovjek može ostvariti moralan život - prakticirati vrline, što mu omogućuje da ostvari svrhu svog života - dobar život, život u vrlini, odnosno sreću (grč. eudaimonia), kako ga Aristotel naziva.

Zajednice nastaju iz potrebe za preživljavanjem, ali, kako nam je pokazao Aristotel, a znanost potvrdila mnogobrojnim dokazima, one nastaju i iz prirodne potrebe jednog čovjeka za drugim, koja nadilazi potrebu za pukim preživljavanjem. Toj prirodnoj težnji za pripadanjem, potrebi za drugima, sklonosti udruživanju i suradnji možemo dati ime zajedništvo. U današnjem govoru zajedništvo razumijemo i kao osjećaj pripadnosti zajednici te izražavanje tog osjećaja govorom, ali i djelovanjem koje omogućuje održanje i dobrobit zajednice.

Poznato nam je da i životinje žive u zajednicama koje nazivamo različitim imenima - sta­da, jata, krda i slično. U zaključcima nekih novijih istraživanja govori se čak o prijateljstvu medu nekim životinjama, posebice čimpanzama, dupinima, slonovima i kravama. Mogli bismo stoga reći da određeni oblici zajedništva postoje i unutar nekih drugih vrsta. No za­jedništvo u čovjeka poprima poseban oblik jer nadilazi prirodnu potrebu, odnosno nagone, te se temelji i na razumu. U tom smislu čovjek je jedina vrsta za koju možemo govoriti o društvenosti. U filozofskom se smislu društvenost ne odnosi na druželjubivost - osobinu onoga tko je društven, tko voli biti u društvu - iako uključuje i ta obilježja. U filozofskom smislu društvenost označuje sposobnost čovjeka da ostvari različite vrste uzajamnih od­nosa s drugim ljudima i sa zajednicom. Tako govorimo o različitim vrstama međuljudskih odnosa koje ljudi ostvaruju zajednički i kroz koje ostvaruju suživot - prijateljstvo, partner­stvo, poslovni odnosi i slično. Kada je riječ o odnosu čovjeka prema zajednici, i taj se odnos uzajamno gradi. Upravo osjećaj zajedništva čovjeka potiče da unapređuje zajednicu kojoj pripada, pridonosi njezinoj dobrobiti i dobrobiti njezinih članova, kao što istodobno od za­jednice dobiva ono što mu je potrebno - osjećaj pripadanja i mogućnost samoostvarenja.

Važnost međuljudskih odnosa

Međuljudske odnose možemo razumjeti kao uzajamne bliske veze medu ljudima koje na­staju iz potrebe za pripadanjem i/ili iz želje za zadovoljenjem nekoga zajedničkog interesa. Odnosi koje gradimo s drugima različita su trajanja - neki potraju vrlo kratko, a u nekima ostajemo cijelog života. Razlikuju se i po intenzitetu - neke smatramo ključnima za sreću, dok neki nemaju znatan utjecaj na našu dobrobit.

Odnosi s bliskim ljudima, koje cesto nazivamo intimnim odnosima, temelje se na ljuba­vi, poštovanju i prihvaćanju, podršci, povjerenju, razumijevanju i drugim oblicima skrbnog ponašanja. Medu najvažnijima su prijateljski odnosi, kao i oni u obitelji, posebice par­tnerstvo u različitim oblicima obiteljskih zajednica (brak, životno partnerstvo, izvanbračna zajednica, neformalno životno partnerstvo) i roditeljstvo.

Važni su, i često neizbježni, i odnosi poput poslovnih ili susjedskih, a mnogi ljudi pronalaze zadovoljstvo i u odnosima koji se temelje na uzajamnoj koristi ili zajedničkim vrijednostima - poput onih koji nastaju u sportskim klubovima, religijskim zajednicama, volonterskim udrugama i sličnih. Poznata uzrečica „pas je čovjeku najbolji prijatelj" podsjeća nas na to da, osim u odnosima s drugim ljudima, sreću i zadovoljstvo cesto nalazimo i u odnosima sa životinjama, uglavnom s kućnim ljubimcima koji su dio naše svakidašnjice.

U suvremenome globaliziranom svijetu govori se i o važnosti odnosa s čovječanstvom, od­nosno sa svim ljudima na svijetu i s budućim generacijama ljudi. Za razliku od odnosa koje gradimo izravno s bliskim i poznatim osobama, taj je odnos neizravan, ali ako ga obogatimo altruizmom, može biti vrlo važan za našu dobrobit i za dobrobit drugih koje uopće ne poznajemo. O tom se odnosu najviše promišlja u etičkoj raspravi o globalnoj solidarnosti, odnosno o odgovornosti i skrbi za dobrobit svih ljudi na svijetu, kao i generacija ljudi koje tek dolaze, a ta je dobrobit narušena zbog posljedica djelovanja (ili nedjelovanja) čovjeka u modernome konzumerističkom društvu.

Umijeće ljubavi

„Vjerovati" u drugu osobu, znači biti siguran u pouzdanost i nepromjenjivost njezinih osnovnih stajališta, srži njezine ličnosti, njezine ljubavi. Pod tim ne mislim da neka osoba ne smije mijenjati svoja mišljenja, već da njezine osnovne motivacije ostaju iste; da je, na primjer, njezina sposobnost ili poštivanje ljudskog dostojanstva dio njezine ličnosti i da nije podložna promjeni.

U istom smislu mi vjerujemo u sebe. Mi smo svjesni postojanja svojeg ,,-ja-", jezgre naše ličnosti koja je nepromjenljiva i koja traje čitav naš život, usprkos promjenljivim uvjetima i bez obzira na izvjesne promjene u mišljenjima i osjećanjima. Upravo je ta jezgra ona realnost što se nalazi iza riječi „ja-" i na kojoj se zasniva naše uvjerenje o vlastitom identitetu. Ako ne vjerujemo u trajanje našeg „ja-", naše je osjećanje identiteta ugroženo i mi postajemo zavisni o drugim ljudima čije odobravanje tada postaje osnovom osjećanja našeg vlastitog identiteta. Samo je osoba koja vjeruje u sebe sposobna da bude vjerna drugima, jer jedino ona može biti sigurna da će u budućnosti biti ista kao i danas i da će zato osjećati i djelovati kako se sada očekuje od nje. Vjera u sebe uvjet je naše sposobnosti da nešto obećamo, a budući da se čov­jek, kao što je Nietzsche istaknuo, može definirati s pomoću njegove sposobnosti da obećava, to je jedan od uvjeta ljudskog postojanja. Za ljubav je važna vjera u vlastitu ljubav, u njezinu sposobnost da proizvede ljubav u drugih, u njezinu pouzdanost. (...) (Izvor: Erich Fromm, Umijeće ljubavi, Naprijed, Zagreb, 1984.)

Pitanja:

1. Je li ljudska priroda promjenjiva ili nepromjenjiva? Što je to u čovjeku promjenjivo i/ili nepromjenjivo?

2. Što znači vjerovati u sebe, a što vjerovati u druge? O kakvoj je vjeri riječ?

3. Koji ključan preduvjet čovjek treba zadovoljiti kako bi uopće mogao graditi odnose s drugima, odnosno voljeti druge?