Biti prijatelj samomu sebi
Biti prijatelj samomu sebi
Sredinom 20. stoljeća američki psihoanalitičar i filozof Erich Fromm promišljao je o ljubavi i međuljudskim odnosima u vremenu i društvu u kojima su materijalne vrijednosti više nego ikada zauzele središnje mjesto u životu modernog čovjeka i u odnosima koje gradi s drugima.
Kao i mnogi prije njega, Erich Fromm na sebi svojstven način smatra da je ljudska priroda nepromjenjiva, barem jedan njezin dio. Naša osobnost, sama bit našeg „ja", trajna je, i navala nekih snažnih osjećaja ili bujica nekih uznemirujućih misli neće je bitno promijeniti. No ključno je upoznati sebe, razumjeti svoje „ja", poznavati svoj identitet. Takvo je znanje o sebi izvor slobode i neovisnosti u kojoj gradimo vjeru u sebe. Tu vjeru u sebe možemo razumjeti kao spoznaju vlastite vrijednosti i posebnosti, a omogućuje nam prihvaćanje, poštovanje i voljenje sebe.
Potvrdu svoje vrijednosti i posebnosti ne treba tražiti u odobravanju drugih ljudi jer, kako kaže Fromm, tada je naše „osjećanje identiteta ugroženo". Ipak, odnosi s drugi ljudima ključni su kako bismo uopće upoznali sebe. Stoga možemo reći da su vjera u sebe, prihvaćanje i poštovanje sebe te ljubav prema sebi polazišna točka svakoga iskrenog odnosa s drugim ljudima. Osim što onemogućuje iskrene odnose s drugim ljudima, nedostatak poštovanja i ljubavi prema sebi narušava mentalno zdravlje. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definirala je mentalno zdravlje kao stanje dobrobiti u kojem čovjek ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s uobičajenim životnim stresom, može raditi produktivno i plodno te je sposoban pridonositi zajednici. Prihvaćanje i poštovanje sebe te ljubav prema sebi temelj su dobrobiti svakog čovjeka.
Voljeti sebe mnogi izjednačavaju s egoizmom (lat. ego = ja). Taj pojam općenito razumijemo kao težnju čovjeka da sve stvari usmjeruje prema sebi, shvaćajući sebe kao „središte svemira", svoje „ja" kao jedinu stvarnost, a sve ostalo u odnosu prema sebi. No, kako ćemo pokazati, pokušati krojiti svijet i oblikovati ljude prema vlastitim interesima i bez obzira za potrebe drugih, ili ostvarivati sreću naslađivanjem u tuđoj nesreći, posve je različito od poštovanja sebe i ljubavi prema sebi.
Težnju čovjeka da u nesreći drugih ljudi pronalazi priliku za vlastitu sreću pa stoga drugima želi loše nazivamo sadizam. To krajnje neobično i moralno neispravno naslađivanje u mukama kroz koje drugi prolaze, odnosno uživanje u njihovim patnjama, razlikujemo od onoga što nazivamo etički egoizam. Njime nazivamo stajalište prema kojem se smatra da je moralno ispravno ono što donosi korist onomu tko djeluje, odnosno dovodi do ostvarenja njegovih interesa, neovisno o interesima drugih ljudi. Prema takvoj poziciji, svaki čovjek treba najprije misliti na sebe i u svemu gledati na vlastitu dobrobit, bez obzira na druge, a ako je nužno, čak i na njihovu štetu.
Uočavamo da postoji znatna razlika između različitih gledišta i ponašanja koje smo skloni nazivati egoizmom. Iskorištavati tuđu nesreću za vlastiti probitak, kao i raditi samo u svojem interesu ne obazirući se na druge, nije isto što i prihvatiti, poštovati te voljeti sebe i druge. Onaj tko sebe poštuje i voli, poznaje svoje želje i potrebe, ali ih prepoznaje i u drugih ljudi.
Takva spoznaja o drugima pred čovjeka postavlja moralnu obvezu pa se može pretpostaviti da čovjek koji poštuje i voli sebe i druge, neće ostvarivati svoje interese na štetu drugih, zanemarivanjem njihovih potreba, a pogotovo naslađivanjem u njihovim patnjama. Neki će stručnjaci takvo promišljanje nazvati zdravim egoizmom, no s obzirom na negativnu predodžbu o pojmu egoizma, bolje ga je nazvati ljubavlju prema sebi.
Kako smo vidjeli, iskren i autentičan odnos prema sebi preduvjet je za ostvarenje iskrenih i autentičnih odnosa s drugim ljudima. Stoga, kako bismo mogli prihvatiti i voljeti druge, najprije trebamo prihvatiti i voljeti sebe - u cijelosti. To nam potvrđuje i znanost - kako smo vidjeli u predavanju Roberta Waldingera s početka lekcije, najdulje istraživanje o sreći i zadovoljstvu u povijesti pokazalo je da su upravo bliski odnosi s drugima izvor zdravlja, blagostanja i sreće.
Pitanja
1. Možemo li biti u ispunjavajućim odnosima s drugim ljudima ako nismo zadovoljni sobom? Zašto?
2. Je li moguće poštovati osobe s kojima smo u određenim odnosima ako ne poštujemo sebe? Kako uopće znamo što je poštovanje ako ne znamo što je samopoštovanje? Što je samopoštovanje?
3. Je li moguće voljeti druge ako ne volimo sebe? Kako uopće znamo što je ljubav ako ne znamo što znači voljeti sebe? Što znači voljeti sebe?
4. Je li poštovati i voljeti sebe vrlina ili negativna osobina? Zašto?
5. Što je egoizam? Zašto jesi ili nisi egoist(ica)?
6. Jesi li se ikad susreo/la sa sadističkim ponašanjem? Navedi primjer.