Moral i nereligioznost
Moral i nereligioznost
Heteronomna i autonomna etika
U prvom smo poglavlju raspravljali o kriterijima prema kojima ljudi procjenjuju ispravnost postupaka, odnosno prosuđuju djelovanje kao moralno ili nemoralno. U ovom smo se poglavlju upoznali s etičkim učenjima religija koja vjernicima predstavljaju izvor morala. Religiozne osobe upravo vjera vodi k spoznaji moralnih pravila i razlikovanju dobra od zla, ispravnog od neispravnoga. Religijska etika od filozofske se razlikuje time što polazi od nadnaravnih, svetih načela koja Bog ili bogovi daju čovjeku, o kojima potom promišlja i razumom.
No što ako nismo religiozni? Kojim putem dolazimo do razlikovanja dobra od zla? Mislioci koji ne vjeruju u postojanje božanstava ni nadnaravnih biča javljaju se još u staraj Grčkoj u 6. i 5. stoljeću pr. Krista; smatraju da svemir nisu stvorili bogovi, nego da postoji oduvijek te se sastoji od materijalnih atoma. Zaključuju da se sve u svijetu i čovjekovu životu događa prema prirodnim zakonima, a ne prema volji bogova ili Boga. Iz toga slijedi daje poznavanje prirodnih zakona, pa i prirode čovjeka, temelj moralnih pravila. Budući daje čovjek razumno, suosjećajno i slobodno biće, sam može spoznati što je moralno ispravno.
Kako ne vjeruju svi u religijske dogme, temelj etike koja vrijedi za sve ljude treba tražiti u onome što je svim ljudima zajedničko. Neki mislioci stoga zaključuju da etika ne proizlazi iz Božje volje, nego iz čovjeka - njegova razuma ili osjećaja, za neke iz obojega. Takvu etiku nazivamo autonomnom (grč. autos = säm; nomos = zakon) jer polazi od toga daje izvor moralnoga zakona u samom čovjeku, dok je religijska etika heteronomna (grč. heteros = drugi) jer izvor moralnoga zakona pronalazi izvan samog čovjeka - u božanskoj volji i poretku koji je Bog uspostavio.
Razum i/ili osjećaji
David Hume, engleski filozof 18. stoljeća, smatrao je da se religijska vjerovanja ne mogu dokazati. Bilo mu je ipak očito da gotovo nema ljudi koji mogu ravnodušno promatrati kako biće slično njima pati, a da mu ne pokušaju pomoći. Zaključio je daje upravo osjećajnost ono što ljude potiče na moralno ponašanje, a ne razum, koji ne može dokazati što je ispravno činiti. Prema njegovu mišljenju, moral izvire iz naše sposobnosti da suosjećamo s drugima. Sposobnost suosjećanja posjeduju svi ljudi. Hume je naziva moralnim osjećajem. On treba biti vodič našega djelovanja.
Humeove je ideje poznavao velik etičar, njegov suvremenik Immanuel Kant, o kojem smo već govorili. lako je bio kršćanin protestant, Kant je smatrao da možemo pouzdano znati što je moralno ispravno a da odgovor ne tražimo u religijskim vjerovanjima. Nije se nikako slagao s Humeom da je moralni osjećaj vodič za moralno ispravno djelovanje. Naime, osjećaji su često prolazni, prema mnogim ljudima nemamo nikakve osjećaje, a neki osjećaji, poput ljubavi ili straha, mogu voditi prema npr. laganju. Jeste li se kada zapitali je li ispravno lagati roditeljima da mlađi brat nije napravio neku nepodopštinu poput, recimo, razbijanja dragocjene kineske vaze, ili lagati najboljoj prijateljici da joj nova frizura (koja ti se čini očajnom) izvrsno stoji? Razum, smatra Kant, omogućuje točno zaključivanje. Kad smo u napasti slagati, zapitajmo se bi li bilo razumno da svaka osoba na našemu mjestu laže. Zaključili bismo da nije jer, kada bi svi bili spremni lagati, nikada ne bismo mogli biti sigurni govori li nam netko istinu te bi pouzdana komunikacija bila nemoguća. Do zaključka da je laganje nemoralno došli smo razumskim promišljanjem. Razum je, dakle, izvor zajedničke etike budući da su svi ljudi razumna bića, zaključuje Kant. U prvom smo se poglavlju upoznali, a u lekciji o zlatnom pravilu podsjetili daje Kant načelo prema kojem se neki postupak može poopćiti (učiniti općenitim, primijeniti na sve ljude) nazvao kategoričkim imperativom.
Ako Boga nema, sve je dopušteno?
Dostojevski je pisao: „Kada Bog ne bi postojao, sve bi bilo dozvoljeno." (...)
Ustvari, sve je dozvoljeno ako ne postoji, i prema tome je čovjek napušten jer ne nalazi ni u sebi ni izvan sebe mogućnost da se osloni. Prije svega, on ne nalazi isprike. Drugačije rečeno: (...) čovjek je slobodan, čovjek je sloboda. Ako Bog ne postoji, ne suočavamo se s vrijednostima ili zapovijedima koje bi opravdale naše ponašanje. Tako u sjajnom predjelu vrijednosti nemamo ni iza sebe ni pred sobom opravdanja ni isprike. Mi smo sami, bez isprike. To je ono što bih želio izreći govoreći da je čovjek osuđen da bude slobodan. Osuđen jer nije sam sebe stvorio, a ipak, inače, slobodan jer je, jednom bačen u svijet, odgovoran za sve što čini. (Izvor: Jean-Paul Sartre, Egzistencijalizam je humanizam, V. Masleša, Sarajevo, 1964.)
Pitanja:
1. Mogu li nereligiozne i religiozne osobe imati jednaka stajališta o nekim moralnim pitanjima? Argumentiraj.
2. Odakle dolazi moral? Smatraš li važnijim moralnim vodičem um ili osjećaje? Na čemu nereligiozne osobe temelje moral? Argumentiraj svoje stajalište.
3. Prokomentiraj tezu F. M. Dostojevskoga, ruskog književnika 19. stoljeća i jednog od najznačajnijih književnika Zapada. Je li uistinu sve dopušteno ako ne postoji Bog?
4. Sartre tumači Dostojevskoga govoreći daje bez Boga čovjek osuđen da bude slobodan. Kako objašnjava tu slobodu? Što to znači daje čovjek osuđen da bude slobodan? Slažeš li se s francuskim filozofom? Argumentiraj svoja stajališta.
5. Zašto Sartre smatra daje čovjek odgovoran za sve što
čini? Smatraš li da vjerovanje u Božje postojanje utječe na moralnost osobe? U čemu
nereligiozne osobe utemeljuju svoj sustav vrijednosti i moral?