Sekularizam, ateizam i agnosticizam

Sekularizam, ateizam i agnosticizam

Sekularizacija i sekularizam

Na Zapadu do kraja 18. stoljeća duhovna i politička vlast nisu bile jasno razdvojene. Pojedini crkveni sudovi mogli su osuditi ljude zbog krivovjerja te ih predati državnim sudovima koji bi ih kažnjavali. Pape su imali utjecaj na izbor vladara. Politički zakoni često su se poklapali s religijskim moralnim zakonom. Svjetovni pak vladari država sazivali su biskupe i utjecali na njihove odluke, kao što su cesto utjecali i na izbor pape. Znanstvena i književna djela crkveni bi službenici odobravali za uporabu samo ako bi prosudili da su u skladu s vjerom i moralom. Takvo se državno uređenje, u kojem službenici religijske zajednice (svećenici, duhovni vode, papa) imaju i političku vlast, naziva teokracijom (grč. theos = bog + kratein = vladati). Tako su i lame, duhovni vode tibetanskih budista, u povijesti imali i političku vlast.

U suvremeno doba također postoje teokratske države poput Islamske Republike Irana, u kojoj vrhovnu moć ima vjerski službenik. U Saudijskoj Arabiji temelj je kaznenoga zakona šerijat - islamski zakon.

U europskoj povijesti posebno su vjerski ratovi upozorili na potrebu odvajanja religijskih zajednica od države, njihove jednakosti pred zakonom i međusobne tolerancije. Postupno je sazrela svijest da svaki čovjek ima pravo odabrati svoj svjetonazor - religiozan ili nereligiozan - te živjeti u skladu s njim, i da država treba štititi to temeljno pravo građana. Od kraja 18. stoljeća u Europi u većini zemalja dolazi do odvajanja uprave države od uprave re­ligijske zajednice. To znači: osobe koje upravljaju Crkvom ne utječu na upravljanje državom. Također, zakonodavstvo iz ruku vjerskih poglavara prelazi u ruke nositelja političke vlasti. Jednako tako, različite religijske zajednice postaju priznate i ravnopravne pred zakonom te slobodne djelovati bez upletanja države. Takvu državu, koja ne zagovara nijedno religijsko ili nereligijsko učenje, nego građanima jamči slobodu pripadanja ili nepripadanja religijskoj zajednici i života prema slobodno odabranom svjetonazoru, nazivamo sekularnom državom (lat. seculum = svijet). Proces kojim dolazi do smanjenja moči i utjecaja religije na društvene institucije i potom potpunog odvajanja vjerskih institucija od državne uprave nazivamo sekularizacijom. U sekularnoj državi građani su ravnopravni pred zakonom neovisno o religijskom opredjeljenju te slobodni živjeti u skladu sa svojim svjetonazorom bez upletanja religije. Etiku koja ne temelji moral na religijskim vjerovanjima možemo nazvati sekularnom etikom.

Vjerojatno ste se već susreli s medijskim raspravama o tome je li prihvatljivo da se odjeća koja je obilježje religijskoga uvjerenja - npr. hidžab ili burkini u islamu - nosi na javnim mjestima ili je li prihvatljivo da vjerska poduka bude ponuđena u javnim školama. Ta se pi­tanja odnose na sekularizam - pojam koji najčešće ima dva značenja.

Jedno je, temeljno značenje, načelo prema kojem se država neutralno odnosi prema svim religijama, niti ih nameće niti svojim građanima brani njihovo prakticiranje. Drugo značenje sekularizma, međutim, označava stajalište prema kojem se u javnim ustanovama - škola­ma, zdravstvenim ustanovama i sl. - ne bi trebala izražavati religijska uvjerenja niti bi reli­gija trebala utjecati na njih. Pojedini mislioci, društva i države zauzimaju različita stajališta o tom pitanju. Neki mislioci i skupine upozoravaju da kada država ili pojedine društvene skupine nastoje ukloniti religijske sadržaje iz javnosti i ograničiti vjernicima pravo prakticiranja i svjedočenja svojih moralnih uvjerenja na privatni prostor, nije više riječ o opravdanom načelu sekularnosti, nego o etički neprihvatljivoj borbi protiv religije u javnom prostoru.

Nereligioznost: sekularni humanizam, ateizam i agnosticizam

Općenito govoreći, od novoga vijeka na Zapadu se razvija svjetonazor koji smatra da su ljudi sposobni moralno djelovati na temelju vlastita razuma i da zajedničku etiku ne treba temeIjiti na religiji. Čovjek je slobodno i razumno biče te je sam odgovoran za posljedice svojih odluka. Suvremena inačica tog svjetonazora naziva se sekularni humanizam, o čemu će se detaljnije govoriti u idućoj lekciji.

Kako smo već spomenuli, stajalište koje poriče postojanje božanstva naziva se ateizam (grč. a = bez + theos = bog). Ateizam je suprotan teizmu (grč. theos = bog), stajalištu koje priznaje Boga kao stvoritelja i uzdržavatelja svijeta, a koje je zastupljeno u trima monoteističkim abrahamskim religijama - židovstvu, kršćanstvu i islamu. Negiranjem postojanja božanstva ateisti odgovore na pitanja o životu i smislu, kao i moralna pravila, uglavnom traže u filozofiji i znanosti.

Postoje mnoge inačice ateizma. Osnovna inačica ateizma temelji se na odbacivanju vjerovanja u postojanje božanstva i neke druge stvarnosti izvan zemaljskog svijeta kakvom je opi­suju monoteističke religije. Neki zagovornici takva stava prepoznaju vrijednost većeg dijela etičkih učenja religija, a mnogi smatraju i da su religije dale važan doprinos razvoju kulture i poticanju suradnje medu ljudima.

Neki mislioci smatraju da o postojanju nadnaravnoga ljudski razum ne može ništa spoznati. Budući da postojanje božanstva ne možemo razumski dokazati ni opovrgnuti, o nadnaravnome ništa pouzdano ne možemo znati. Takvo se stajalište naziva agnosticizam (grč. a= bez + gnosis = spoznaja), a postoji još od doba antičke filozofije. Tako se grčkom filozofu Protagori iz 5. st. pr. Krista pripisuje izreka „O bogovima ne mogu znati ni da jesu ni da nisu ni kakvi su po obliku.

Neki mislioci ne staju na odbijanju vjerovanja u postojanje božanstva, nego u cijelosti odbacuju religijska učenja i religiju kao takvu, smatrajući da etička učenja religija nemaju veze s moralom. To objašnjavaju tvrdnjom da moralno ponašanje koje proizlazi iz božanske zapovijedi zapravo uopće nije moralno ponašanje, nego slijepa poslušnost temeljena na volji nekoga nadnaravnog biča čije se postojanje u najboljem slučaju ne može dokazati.

Neki mislioci odlaze i korak dalje te ističu opasnosti abrahamskih monoteističkih religija za čovjeka i društvo. To obrazlažu navodeći da se židovstvo, kršćanstvo i islam temelje na poslušnosti i strahu, odnosno daje temeljno načelo tih religija autoritarnost - vladanje ili upravljanje s vrlo velikim ovlaštenjima uz nedopuštanje sloboda ili njihovo znatno ograničavanje. Nužnost borbe protiv takvog utjecaja religije na društvo, kao i protiv svakog pokušaja ograničavanja ljudskih sloboda, ti mislioci argumentiraju na primjerima iz povijesti poput križarskih ratova, prisilnog pokrštavanja, inkvizicije, progona „vještica", cenzure, religijskog fundamentalizma, terorizma i drugih. Prema njihovu pogledu, religiji nije mjesto u javnom prostoru, nego u osobnom odnosu pojedinca prema bogu.

Mnogi suvremeni filozofi ističu da demokratska sekularna država mora biti jednako neopredijeljena prema svim svjetonazorima građana, ne dajući prednost ni religioznima ni sekularnima pred drukčijima. Istodobno, nereligiozni i religiozni pojedinci i skupine u javnosti trebaju voditi dijalog te surađivati oko općeg dobra, poštujući osobe drukčijih uvjerenja i aktivno se skrbeći za njihovu dobrobit.

Pitanja:

1. Što je sekularizacija?

2. Što je sekularizam?

3. Što je ateizam?

4. Što je agnosticizam?

Napomena: Rok slanja je do početka 2. polugodišta.