Identitet
OSJEĆAJ IDENTITETA - INDIVIDUALNOST NASUPROT KONFORMIZMU GOMILE
Čovjek se može definirati kao životinja koja može da kaže "ja", koja može biti svjesna sebe kao posebnog bića. Životinja koja je u prirodi i ne nadilazi je nije svjesna sebe i nema potrebu za osjećajem identiteta. Čovjek koji je otrgnut od prirode i koji je obdaren razumom i imaginacijom osjeća potrebu da stvori pojam o sebi i da kaže i osjeća "ja sam ja". Zato što on ne postoji pasivno, već živi vlastiti život, zato što je izgubio prvobitno jedinstvo s prirodom, mora donositi odluke, svjestan je toga da su on i njegov susjed dvije različite osobe, mora biti u stanju da osjeća sebe kao subjekta svojih radnji. Kao i potreba za udruživanjem, ukorijenjenošću i nadilaženjem, potreba za osjećanjem identiteta je isto toliko bitna i imperativna da čovjek ne bi mogao da ostane zdrav kad ne bi pronašao način da je zadovolji. Čovjekovo osjećanje identiteta razvija se u procesu izlaženja iz "prvobitnih spona" koje ga vezuju za majku i prirodu. Dijete koje još osjeća da je jedno sa majkom ne može da kaže "ja", niti ima potrebe za tim. Jedino pošto je shvatilo da je vanjski svijet nešto odvojeno i različito od njega, ono postaje svjesno sebe kao odvojenog bića, i jedna od posljednjih riječi koju nauči upotrebljavati jest "ja" kada misli na sebe.
U razvitku ljudskog roda stupanj do koga čovjek postaje svjestan sebe kao posebnog "ja" zavisi od toga u kolikoj je mjeri on izašao iz plemena, koliko se proces individualizacije razvio. Član primitivnog plemena može izraziti svoje osjećanje identiteta u formuli "ja sam mi"; on ne može još sebe da shvati kao "individuu" koja postoji odvojeno od njegove grupe. U srednjem vijeku individua se identificirala s društvenom ulogom feudalne hijerarhije. Seljak nije bio čovjek koji je slučajno bio seljak, feudalac nije bio čovjek koji je slučajno bio feudalac. On je bio seljak ili feudalac, i ovaj osjećaj njegovog nepromjenljivog položaja bio je bitni dio njegovog osjećaja identiteta. Kada je feudalni sistem srušen, ovaj osjećaj identiteta je poljuljan i javilo se akutno pitanje "tko sam ja?", ili točnije: "kako znam da sam ja ja?". Ovo pitanje u filozofskom obliku postavio je Descartes. On je odgovorio na traženje identiteta riječima: "Sumnjam - dakle, ja mislim - dakle, ja jesam." Ovaj odgovor stavlja cjelokupno težište na doživljavanje "ja" kao subjekta misaone djelatnosti i propušta uočiti da se "ja" doživljava također u procesu osjećajne i kreativne djelatnosti.
Razvitak zapadne kulture išao je u pravcu stvaranja osnove za potpuno doživljavanje individualnosti. Smatralo se da će pojedinac moći osjećati "sebe" kao da je centar i aktivni subjekt svojih moći kada se oslobodi politički i ekonomski, kada se nauči misliti o sebi i kada se oslobodi autoritarnog pritiska. Ali je samo manjina postigla to doživljavanje "sebe". Za većinu, individualizam nije bio ništa drugo nego fasada iza koje se skrivao neuspjeh da se stekne individualni osjećaj identiteta.
Tražene su i nađene mnoge zamjene za pravi individualni osjećaj identiteta. Nacija, religija, klasa i zanimanje služe da osiguraju osjećanje identiteta. "Ja sam Amerikanac", "ja sam protestant", "ja sam trgovac", to su formule koje pomažu čovjeku da doživi osjećanje identiteta pošto je izgubio prvobitni identitet s plemenom, a još nije stekao pravi individualni osjećaj identiteta. Ove različite identifikacije se u suvremenom društvu obično javljaju zajedno. One su u širem smislu identifikacije s položajem i mnogo su uspješnije ako su pomiješane sa ostacima feudalizma, kao što je to slučaj u europskim zemljama. U Sjedinjenim Državama, u kojima nema mnogo feudalnih ostataka i u kojima postoji tako velika društvena pokretljivost, ove identifikacije sa položajima su prirodno manje uspješne i osjećaj identiteta se sve više mijenja u doživljavanje konformizma.
Sve dok se ja ne razlikujem od drugih, sve dok sam kao i drugi i dok me oni priznaju kao "običnog čovjeka", mogu osjetiti sebe kao "ja". Ja sam onakav "kakvog me želite" - kao što je Pirandelo rekao u naslovu jednog svog komada. Umjesto preindividualističkog identiteta sa plemenom razvija se nov identitet sa gomilom, u kome se osjećanje identiteta zasniva na osjećaju bezuvjetnog pripadanja masi. Ne mijenja stvar to što se ova uniformnost i suglasnost često ne shvaćaju kao takve, već se skrivaju iluzijama o individualnosti.
Problem osjećaja identiteta nije, kao što se to obično smatra, samo filozofski problem ili problem koji se odnosi na naš um i misao. Potreba za osjećajem identiteta proizlazi iz samih uvjeta ljudske egzistencije, i to je izvor najjačih težnji. Pošto ne mogu ostati zdrav bez osjećanja svoga "ja", moram činiti gotovo sve da bih stekao ovaj osjećaj. Iza ove jake strasti za položajem i suglasnošću nalazi se baš ta potreba i ona je nekad jača čak i od potrebe za fizičkim održanjem. Što je očiglednije od činjenice da su ljudi spremni riskirati svoje živote, da se odriču ljubavi, da ustupaju svoju slobodu, da žrtvuju svoje misli kako bi bili jedno sa gomilom, kako bi postigli suglasnost i na taj način stekli osjećaj identiteta, čak i kad je on iluzoran.
(Erich Fromm, Zdravo društvo, Naprijed, Zagreb, 1986, str. 51-53.)
Pitanja:
- Po čemu se čovjek razlikuje od životinje?
- Što je individualizacija?
- Kako znamo da postojimo?
- Što je individualizam?
- Koje su zamjene za pravi individualni osjećaj identiteta?
- Što znači bezuvjetno pripadanje masi?
- Što je identitet?