Kolektivni identitet
Kolektivni identitet
Kada nastojimo shvatiti pojedinu osobu, nerijetko se usredotočimo na neka njezina pojedinačna obilježja, na ono što tvori njezin osobni ili individualni identitet. Pojedinca tako razumijemo kao nekoga tko ima vlastiti odijeljeni identitet, neovisan o izvanjskom utjecaju i stvoren na vlastitom viđenju sebe. Postavlja se ipak pitanje je li takav kriterij prosudbe čovjeka opravdan? Može li se čovjeka u cijelosti razumjeti ako se ga se proučava izolirano, izdvojeno iz društva? Društvenost je jedno od ključnih obilježja čovjeka, no o međuljudskim odnosima govorit ćemo u idućem poglavlju. Važno je zasad istaknuti da osobni identitet pojedinca nije moguće u cijelosti razumjeti bez razumijevanja položaja čovjeka u zajednici, društvu i čovječanstvu u cjelini. To znači daje osobni identitet u izravnoj vezi s kolektivnim identitetom, a daje zajedništvo jedno od ključnih obilježja čovjeka.
S obzirom nato daje naše djelovanje neodvojivo od društva, važno je promotriti kako gledamo na svoje uloge unutar različitih oblika zajednica. Najprije sebe vidimo kao „nečije dijete" i dio obitelji, što znači da se identificiramo s obitelji koju doživljavamo kao mi - obitelj je dio mene i ja sam dio obitelji. Poslije u vrtiću i školi širimo krug bliskih ljudi gradeći prijateljstva i ljubavi u kojima nalazimo nove zajednice koje doživljavamo kao mi. Kako širimo interese, tako širimo i vlastitu uključenost u pojedine aktivnosti i skupine, a mi se širi i gradi - od nogometne ili košarkaške momčadi do likovne ili dramske skupine. Mi poslije može postati članstvo u nekoj udruzi za zaštitu ljudskih prava ili političkoj stranci. Upoznajući kulturu i naciju, i one postaju nerazdvojnim dijelom onoga što doživljavamo kao mi.
Kada u svakidašnjem govoru upotrebljavamo mi, jednako kao i u spomenutim primjerima, pod time zapravo mislimo na sve skupine ili zajednice u čijem se sastavu vidimo, odnosno s kojima se prepoznajemo i identificiramo. Zajednicu možemo razumjeti kao skupinu ljudi među kojima postoji visok stupanj povezanosti temeljen na zajedničkim interesima i međusobnoj suradnji u skladu s pravilima koja članovi zajednice prihvaćaju. Stoga identitet pojedinih ljudskih zajednica zapravo čini kolektivni identitet čovjeka. Jasno je, dakle, da je riječ o našemu osobnom osjećaju pripadnosti pojedinoj zajednici, no bitno je uočiti da ključnu ulogu zauzima naše prihvaćanje i poštovanje drugih članova zajednice. Tako omogućujemo suživot članova zajednice, bez obzira na različitosti koje možda postoje medu pojedinačnim članovima. I upravo prihvaćanjem različitosti u drugima i suživotom s njima omogućujemo opstanak zajedništva i zajednice.
Naizgled kolektivni identitet postoji posve odvojen od osobnog identiteta, ali u zbilji oni su neodvojivi. Ono što je jedinstveno u našemu osobnom identitetu može biti takvo samo ako se shvaća preko onoga zajedničkoga ili općeprihvaćenoga. Primjerice, netko ne može biti buntovnik bez drugih koji nisu dobri. Nitko ne može biti genijalac ako svi postižu iste rezultate. Nitko ne može biti crna ovca ako se svi jednako ponašaju.
Postavlja se pitanje zbog čega se pojedinci žele vidjeti kao dio skupine, odnosno zašto težimo pripisivanju nekoga kolektivnog identiteta? Američki filozofi sociolog George Herbert Mead (19./20. st.) objašnjava potrebu pojedinca za razvijanjem kolektivnog identiteta. On tvrdi da pojedinac koji se poistovjećuje sa skupinom stječe dojam veće osobnosti, no upozorava da taj proces ima svoje pozitivno i negativno usmjerenje. U pozitivnom smislu prepoznajemo da smo za nešto i da smo dio nečega, a u negativnom smislu gledamo se kao dio skupine koja je protiv nečega ili protiv nekoga. Ti procesi kolektivne identifikacije služe nam u izgradnji ili obnovi samopoštovanja, no potreban je i oprez kako bi se izbjegle opasnosti nerazumijevanja i, u najgorem slučaju, razvijanja mržnje.
Različitost identiteta pridonosi bogatstvu zajednice. Slažeš li se s tom tvrdnjom?
Nerazumijevanje i razumijevanje
Napredak nerazumijevanja veći je od napretka razumijevanja. Problem razumijevanja postao je osnovni problem ljudskih bića. (...)
Ne smijemo zaboraviti da nijedan način komuniciranja - od telefona do interneta - ne može donijeti razumijevanje. Razumijevanje ne može biti digitalizirano. Poučavanje osnova matematike ili neke druge discipline jedna je stvar, poučavanje ljudskog razumijevanja je druga. (...) Informacija, ako je pravilno prenesena i shvaćena, donosi razumljivost, koja je prvi i nužni uvjet, ali nedovoljni uvjet za razumijevanje. Postoje dvije vrste razumijevanja: intelektualno ili objektivno i ljudsko intersubjektivno. Razumjeti znači zajednički intelektualno shvatiti, obuhvatiti (tekst i kontekst, dijelove i cjelinu, mnogostruko i pojedinačno). Intelektualno shvaćanje radi kroz razumljivost i objašnjenje. (...)
Ljudsko razumijevanje podrazumijeva znanje između subjekata. Ako vidim dijete kako plače, neću razumjeti djetetove suze tako što ću izmjeriti razinu soli u suzama, već kroz pronalaženja vlastitog dječjeg nemira duboko u meni, identificirajući dijete sa mnom i sebe s djetetom.
(Izvor: Edgar Morin, Odgoj za budućnost. Sedam temeljnih spoznaja nužnih u odgoju za budućnost, Educa, Zagreb, 2002.)
Pitanja:
1. Cijelog smo života okruženi drugim ljudima. Možemo li stoga reći da s drugima zajedno gradimo i dijelimo identitet?
2. Zbog čega u društvu nastaju česte podjele po skupinama?
3. Prema kojim se kriterijima ljudi dijele u skupine?
4. Je li informacijsko doba poboljšalo razumijevanje među ljudima? Obrazložite.
5. Objasnite razlike između dvije vrste razumijevanja o kojima govori Morin.
6. Što je, prema mišljenju autora, potrebno kako bismo razumjeli drugu osobu koja je, primjerice, u stanju duboke tuge?
7. Što znače pojmovi suosjećanje i empatija? Kako ti djeluješ empatično prema drugima?