Kriza identiteta
Kriza identiteta
Nezadovoljstvo slikom o sebi, svojim osobnim identitetom, najčešće je posljedica nesigurnosti u sebe i o sebi. Takvu nesigurnost često prouzročuju neispunjena društvena očekivanja, odnosno uloge za koje se očekuje da se u njima prepoznamo, i pravila za koja se očekuje da ih prihvatimo. Takva društvena očekivanja najlakše se prenose s pomoću medija.
Medijima u širem smislu smatramo govor, sliku, tisak, fotografiju, telegraf, radio, televiziju i mrežu (internet). Suvremena masovna sredstva priopćivanja (radio, televizija i internet) umnogome su promijenila način na koji mislimo, osjećamo i razumijemo svijet. Stoga mediji imaju znatan utjecaj na izgradnju osobnog identiteta jer, osim za prenošenje vijesti i zabavnih sadržaja, a nerijetko i s pomoću njih, služe i kao svojevrstan kulturni servis koji prenosi prevladavajuće norme, ideje i ideale koji vrijede na određenome mjestu u određeno vrijeme. Možemo reći da, ne samo na našim prostorima nego i u većini svijeta danas prevladava tzv. zapadnjačka kultura.
Cesto se tako govori o amerikanizaciji kao o promicanju i prihvaćanju sustava vrijednosti i pravila ponašanja svojstvenih američkom društvu. Upravo se taj trend najbolje očituje u načinu na koji djeluju mediji. Ako proučimo američke medije, one koje u suvremenom svijetu zasigurno imaju najviše utjecaja i dosega, a samim time najviše i utječu na izgradnju identiteta, možemo zamijetiti da su najpopularnije mreže u vlasništvu nekolicine velikih medijskih korporacija, koje pomoću svojih medijskih kanala utječu na formiranje javnog mnijenja.
Promicanjem odabranih vijesti kojima nas stalno izlažu mediji ciljano utječu na stvaranje našeg mišljenja. Kada su ljudi u medijima neprestano izloženi negativnim vijestima - o prijevarama, nepravdama, nasilju, nepoštenju, bijedi i poremećenim međuljudskim odnosima - obuzima ih osjećaj nemoći. Vjeruju da ništa ne mogu promijeniti, a tada postaju pasivni i moguće je manipulirati njima.
Noam Chomsky, američki filozof, jezikoslovac i politički analitičar, tumači daje vlasnicima medijskih kuća i vladajućih tvrtki upravo to cilj: postići da ljudi više ne vjeruju daje promjena moguća, da se ne bune, ne trude, ne organiziraju - da ne budu solidarni jedni s drugima, nego postaju poslušni potrošači (konzumenti) vijesti i proizvoda. Gubitkom solidarnosti ljudi se otuđuju jedni od drugih, ne žele pružiti svoju potporu drugima te gledaju na probleme partikularno, stavljajući u prvi plan samo vlastite interese ili komoditet. Chomsky to naziva mentalnim ropstvom. Tjelesno je ropstvo ukinuto, ali je i dalje Ijude moguće nagnati da ništa ne pitaju, nego da vjeruju u ono što im se kaže. Suvremeni je gledatelj televizije, kao i čitatelj mrežnih portala i javnog tiska, preplavljen informacijama. Zbog količine informacija rijetko se uspijevamo udubiti u neki sadržaj i razmisliti o njemu.
Jednako tako, slika djeluje mnogo snažnije i brže od teksta. Teško je razlikovati važno od nevažnoga, kritičko od nekritičkoga. Mediji nude gotove modele - uvjerenja koja malo-pomalo postaju naša a da ih nismo propitali. Ne govore nam da nešto moramo misliti, ali su načini mišljenja i života već sadržani u popularnim sadržajima koje cesto primamo, a s vremenom se toliko naviknemo na njih da se počnu podrazumijevati. Takvo manipuliranje medijskih kuća u suprotnosti je s etičkom odgovornošću medija, njihovom moralnom obvezom da o stvarnosti izvješćuju točno, istinito i nepristrano.
Osim nametanjem uvjerenja s pomoću vijesti, mediji utječu na oblikovanje našeg identiteta i oglašavanjem. Vjerojatnije je da ćemo kupiti neki proizvod iz reklame koju smo vidjeli u medijima nego neki koji prvi put vidimo u dućanu. Proizvod koji smo zapazili u medijima doživljavamo kao poznat, za nj smo već čuli, njega i drugi kupuju, on je reklamiran i provjeren. Dakako, oglašavan proizvod ne znači i bolji proizvod u stvarnosti. Štoviše, najčešće je riječ o dobrom marketingu, odnosno dobroj manipulaciji našim potrebama, željama i ukusom - našom slikom o sebi, odnosno našim identitetom.
U svijetu društvenih mreža i digitalne komunikacije, gdje izlažemo svoje osobne identitete na prosudbu svim sudionicima virtualnog svijeta, nerijetko se događa da izgubimo sliku o sebi kakvu smo izgradili. Takve situacije dôvode do krize identiteta, a u nama mogu proizvesti tjeskobu i nemir. Nerijetko dolazi do gubitka samopoštovanja i osjećaja vlastite vrijednosti, odnosno dostojanstva, što onemogućuje normalno svakidašnje funkcioniranje te može imati ekstremne posljedice u obliku krize identiteta u kojoj čovjek pomišlja na samoubojstvo. Najugroženiji su upravo mladi.
Kako bismo se zaštitili od negativnog utjecaja medija na naše viđenje sebe te promišljanje i djelovanje, kao prvo, naš digitalni (virtualni) identitet trebao bi odražavati naš stvarni, osobni identitet. Tako se naše viđenje samih sebe temelji na prihvaćanju samih sebe i samopoštovanju, a to štiti naše samopouzdanje. Vrijednosti, koje su naši orijentiri u promišljanju i djelovanju, trebaju biti u skladu s našim vlastitim uvjerenjima i vodene unutarnjim glasom savjesti, a ne odbačene zato što tako misle drugi ili zato što društvo danas prepoznaje kao poželjne neke druge vrijednosti.
Agresija i nasilje u virtualnom svijetu izazivaju stvarne osjećaje u drugima, stoga je takvo nasilje jednako štetno kao i nasilje izvan virtualnog svijeta. Sebe i druge štitit ćemo budemo li postupali u skladu s vlastitim vrijednostima, budemo li odbacili agresivno i nasilno ponašanje u virtualnom svijetu i odnosili se prema drugima tolerantno i prihvaćajući ih. I u ovom slučaju važno je poštovanje, sebe i vlastite osobnosti, ali i drugih, prihvaćajući moguće razlike u stajalištima i mišljenjima te prihvaćajući činjenicu da se s druge strane ipak nalazi druga osoba, jednaka po vlastitom doživljaju traumatičnih iskustava.
Pitanja:
1. Opiši adolescenciju i objasni zašto je riječ o jednom od najizazovnijih razdoblja ljudskog života kada je riječ o identitetu.
2. Na koje načine događaji kojima smo izloženi u virtualnom svijetu dovode do krize identiteta i kako se možeš zaštititi od takva stanja?
3. Na vlastitu slučaju opiši načine na koje filmovi i glazba stvaraju okvire unutar kojih razmišljamo.