CARNET - Arhiva 2021 Loomen

Savjest

RAZUMOM spoznajemo narav ove prirode u kojoj živimo. Spoznajemo što je dobro, bolje i što je loše ili lošije. Razum u nama je kao zakonodavna vlast koja donosi pravila i zakone po kojima bi se trebalo vladati jer nas vode k dobru.

Slobodna (= mogućnost izbora) VOLJA u nama odlučuje se za, naravno, ono bolje, ono što smo u razumu shvatili kao dobro ili bolje. Utoliko volja izvršava i tjera sve naše sile da napravimo ono što smo u razumu spoznali da je to dobro. No volja može izabrati i drugo doli spoznato dobro; volja to može učiniti iz bilo kojeg razloga, pa čak i iz zlog: npr. osvetit ću mu se... neka i on pati... Tu se javlja naša sloboda. Ovdje volja pokazuje našu slobodu: jesmo li u sebi slobodni ili ne, jesmo li robovi nekih predrasuda koje nas tjeraju na krive odluke i poteze i postupke? Svakako će savjest ovakvu neslobodu u nama prozreti i prokazati kasnije u Grižnji savjesti.

Volja će pokrenuti sve djelatne mehanizme da se ostvari ono za čim volja čezne (možda i za zlom!?). (Kao izvršna vlast u državi koja provodi zakone.)

No, u nama postoji i jedan dio svijesti koju zovemo SAVJEST (kao sudska vlast u nama koja prosuđuje postoji li sklad našeg razuma i naše volje), a koja u nama ima trostruku zadaću:

1. Prije svih naših čina (ili naših djelatnosti) - Savjest nas uvijek nagovara na dobro; savjest je u nama kao neka beskrajna čežnja za dobrim. Savjest nam govori da dobro trebamo uvijek činiti a zlo izbjegavati. To je kao praiskra u nama koja nas usmjeruje k dobru.

2. Uoči neke naše konkretne djelatnosti (prije nekog konkretnog čina) - savjest će poticati razum da traži bolja rješenja koja vode većem dobru, a volju će poticati da prihvati razumom spoznato dobro i da to dobro sprovede u djelo.

3. Za vrijeme čina: kontrolira da li činimo stvarno dobro ili zlo koje smo shvatili. Za vrijeme našeg čina i poslije našeg tog nekog čina - savjest provjerava (kontrolira) da li se volja zbilja priklonila razumom spoznatom dobru (da li se dogodio onaj sklad uma - razuma i volje) , te će reagirati kao:

4. poslije čina:

o   POHVALA SAVJESTI, kad osjećamo ohrabrivanje u sebi za vrijeme dok radimo ono spoznato dobro, a poslije izvršenog čina i zadovoljstvo da smo uspjeli napraviti to neko (konkretno) dobro djelo; i kao...

o   GRIŽNJA SAVJESTI (iliti grizodušje), u nama je neki nemir koji nas odgovara od zlih ili loših čina, a poslije nam još i predbacuje da nismo bili dosljedni sebi u provođenju razumom spoznatih dobara, tj. ukoliko bi se volja (to jest MI! - zbog tko-zna-kojeg razloga, strahova, mlakosti, lijenosti...) priklonila nečem drugom a ne onom što razum propisuje. Dakle, javlja se u nama nezadovoljstvo (samim sobom). Grižnja savjesti nas tjera i da popravimo svoja loša djela, jer ćemo jedino tako postići mir u sebi, koji smo narušili neslušanjem svoga razuma i savjesti (koja nas vabi k većem dobru).

Smisao savjesti? To nam je najveći adut i putokaz ka vlastitoj sreći i ljudskom uspjehu i ostvarenju sebe (Sam svoj majstor). No jedno je sigurno: uvijek moramo raditi kako nam razum i savjest nalažu!

Savjest je praktični um (Kant) - umom nastojim analizirati, obrazložiti, opravdati naše praktično djelovanje. Savjest čovjeku nalaže što treba prihvatiti ili izbjegavati, odnosno jesu li djelovanja ispravna ili neispravna.

Savjest je interpretativni proces - nastupa usporedo s opažanjem i misaonom obradom svake nove situacije djelovanja, ona je primjena znanja na konkretnu radnju. Kao spoznajni proces nužno uključuje:

·      provjeru jesmo li točno zapazili okolnosti djelovanja i  točno ih razumski odredili (opisali)

·      primjenu načela djelovanja kao pravila u pojedinoj situaciji

Prethodna savjest - prije samog djelovanja prosuđujemo o dobrome i zlu, pa tako i voljno djelujemo; predviđamo ishod djelovanja.

Naknadna savjest - nakon što određeno djelovanje pokazuje posljedice razmišljamo o našoj spoznaji dobra i zla.

Oblici (vrste) savjesti

Postoje ljudi koji će napraviti lošu stvar, a opet biti zadovoljni. U čemu je onda problem?

1. Ispravna savjest: posjeduje ispravna moralna načela, koja je ispravnim putem i spoznala, te se i volja ispravno priklanja ispravnom načinu djelovanja te na kraju se dosegne i pravo dobro. Ova savjest nije sputana ni izvana (predrasude, očekivanja drugih - ugled...) ni iznutra (psihička opterećenja...), već slobodno i spontano može izabirati ono što je dobro (jer to i želi!!!). Zato nema slobodnijeg čovjeka od onoga čija je savjest ispravna i čista. Slobodna volja sa zdravim razumom.

2. Neispravna ili pogrešna savjest - nastaje zbog prihvaćanja neispravnih načela, koja se smatraju objektivno važećima i kao takvima obvezatnima u svakoj situaciji djelovanja.

Subjekt je u ZABLUDI, tj. misli da dobro misli, ali zapravo moralne pretpostavke i prosudbe razuma uistinu nisu ispravne i dobre. Tu je objektivna pogreška a ne subjektivna jer subjekt nije svjestan svoje zablude. Kad bi subjektivno učinio krivo, mada objektivno misli ispravno, onda bi se tu radilo ne o neispravnoj savjesti već o nemoralnom djelu.

Nedostatak je u znanju ali i u volji , htijenju da se spozna. Najčešće je posljedica manjkavog obrazovanja (i odgoja) ili robovanja predrasudama.

Zablude je lako prevladati zdravim propitivanjem o svojim djelima, učenjem, traženjem savjeta u drugih... No, neke zablude mogu biti neprevladive za subjekt u određenom trenutku, jer naprosto nadilaze granice spoznajne moći kojom u času djelovanja raspolaže. Slobodna volja sa krivim razumom (razum u zabludi, u krivu).

3. Površna savjest - u djelovanju se katkada ravnamo nekim moralnim načelima, ali zapuštamo ili posve zanemarujemo druga. Može se prethodno razmišljati o djelu, a da se ne uviđaju sve krajnje posljedice. Nedostatak je u znanju ili načinima spoznaje.

4. Popustljiva savjest - katkada ispravno prosudimo što valja činiti, ali zbog težine i napora djelovanja popuštamo i donosimo drukčije, pa i neispravne sudove. Nedostatak je u volji.

3-4. Površna (popustljiva) savjest: zbog nekog svog iskrivljenog poimanja vlastitog dobra (u kojem imaju najvažnije na ljestvici vrednota npr. lagodan život) ili zbog svog općeg (ne)moralnog stanja (toliko je zao da mu je savjest otupila) čovjek ne uzima odveć ozbiljno nove moralne zahtjeve. Znade ih razabirati (i drugima dijeliti savjete i moralne prosudbe), ali ih sam površno cijeni, tj. "nema smisla ili osjećaja za moralno". (Volja pod snažnim uplivom vlastite zarobljenosti užicima i drugim porocima, mada je razum ispravan i ispravno zaključuje.)

4. Skrupulozna ili pretjerano osjetljiva savjest - pretjerano ispitivanje spoznaja koje utemeljuju moguće odluke i djelovanje što ima za posljedicu oklijevanje i nemogućnost djelovanja (donošenja odluke). Uzroci mogu biti različiti - od nesigurnosti, preko povodljivosti do zastrašenosti autoritetom. Nedostatak je čvrstini karaktera, samopouzdanju osobe koja djeluje.  Problem može biti psihološke naravi (tzv. prisilne neuroze) koja tjera ljude da ne vjeruju u sebe i u ispravnost svojih djelovanja, te se vječito propituju da li je zaista bilo ono najbolje što su mogli učiniti?... (neslobodna volja i smućen razum.)

Zlatno pravilo koje savjesti u odlučivanju može pomoći glasi:

- Učini drugima ono što bi htio da drugi učine tebi.

- Nemoj činiti drugima ono što ne bi htio da drugi čine tebi.

Pitanja:

1.      Što je savjest?

2.      Što je pohvala savjesti?

3.      Što je grizodušje?

4.      Kako Kant tumači savjest?

5.      Što je savjest je interpretativni proces?

6.      Što je prethodna, a što naknadna savjest?

7.      Što je ispravna savjest?

8.      Kako nastaje neispravna ili pogrešna savjest?

9.      Što je površna savjest?

10.   Što je popustljiva savjest?

11.   Što je skrupulozna savjest?

12.   Što nam govori zlatno pravilo?